Vladimir Sorokin, Plavo salo, s ruskoga preveo Fikret Cacan, Fraktura, Zaprešić, 2004.
Ruski South Park u kojemu je povijest mljeveno meso koje se pretvara u različite vrste (mentalnih, verbalnih, emocijskih, metafizičkih, političkih) govana, ovisno o tome kroz čija crijeva trenutačno prolaze. Sorokin je uhvatio rusku (a i širu) povijest na djelu – kako masturbira. A taj kurac koji ona bijesno nateže smo svi mi. Vrhunska rableovska književna bulimija!
Učas su pred Staljinom i Hruščovom bili postavljeni lonci s vrelim maslinovim uljem i uzbibanim rastopljenim sirom, tanjuri sa začinima i sa sitno narezanim ljudskim mesom.
Hruščov zabi vilicu u krvavi komad, brzo ga sprži u ulju, zatim pospe svježe mljevenim paprom, umoči u sir, pošalje u usta i odmah zali dobrim gutljajem ledenoga Château Rieussec. Staljin je izabrao nevelik komadić ljudskog odreska, ispržio ga u maslu, poprskao limunom, dugo i nestrpljivo umakao u tekući sir, izvadio, nabio vilicom u zraku, hladeći i također bez žurbe prinio usnama i kušao:
‘Mmmm… Incroyable.’
U romanu Plavo salo, koji je u Rusiji izazvao veliki političko-književni tornado koji je doveo i do javnog spaljivanja primjeraka romana i optužbe autora za pornografiju i ponižavanje dostojanstva ruskog naroda, prikazana je ekstatična fiziologija povijesti: vrijeme je poput kupusa, postoje rupe u vremenu kroz koje tijela klize u raznim smjerovima, postoje rupe u prostoru (stalno se otvaraju tajni prolazi koji vode na neke niže a hijerarhijski zapravo više razine) - sve je povezano tim podzemnim/podvremenskim crijevima kojima ljudi meandriraju poput govana. Motivacije likova gotovo su isključivo tjelesne: svi samo jedu, piju, ševe se, proždiru se i muče međusobno, ispijaju si krv, šmrču kokain, ubijaju. Tijela se provlače kroz crijeva vremena i prostora i stvaraju neku višedimenzionalnu, višesmjernu divlju govno-kobasicu ljudskosti. Ipak, riječ je ovdje i o specifičnoj ruskoj povijesti u kojoj književnost tradicionalno ima veliko značenje. “Rusija” je, osim toga što je majka zemlja (koju u romanu jebu pripadnici reda Zemljojeba), niz velikih književnih djela koja su danas, prema Sorokinu, mrtva i potpuno irelevantna za nove generacije, pa autor i njih pretvara u govnastu građu. Kad klonovi književnih velikana - Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, Nabokova, Platonova, Ahmatove i Pasternaka – “proizvode” nove tekstove oni zapravo stvaraju tekstualno mljeveno meso (koje stilom parodira izvornike). Ta mesnatost tekstova potcrtana je i time što tijekom proizvodnje tekstova klonovi u svojim tijelima talože plavo salo – čudnu tjelesnu tvar koja se opire entropiji te tako utjelovljuje “vječnost”. Umjesto da pisci stvaraju vječne tekstove, sam književni proces luči materijaliziranu vječnost, salo kao višenamjenski čudesni materijal.
Kao u svakoj groteski, satiri i parodiji, stvari se naravno izvrću: vrijeme je poput prostora; prostor je poput vremena; redovnici zoroastrijanskog reda iz budućnosti traže Sunce pod Zemljom; Hitler i Staljin su ostali saveznici i pobijedili u Drugome svjetskom ratu (i bombardirali London atomskom bombom koju su izmislili Talijani); Hruščov koji je nakon Staljinove smrti “umekšao” staljinizam zapravo je monstrum veći i od samog Staljina (te njegov je ljubavnik i suurotnik u egoističnoj zloporabi čudesnog plavog sala); gulag koji opisuje Solženjicin zapravo je LOVELAG, logor prisilne ljubavi u koji se šalju seksualni perverznjaci, a tamo kao “zatvorenici” eksperimentiraju oblicima slobodne ljubavi, šmrču prvoklasni kolumbijski kokain i žale se na kakvoću vina i svakodnevnu juhu od šparoga; sve velike face ruske povijesti književnosti zapravo su kenjatori itd. Ne želi se dakle reći samo to da su uobičajeni sumnjivci -Hitler, Staljin i njihova bulumenta - zapravo monstrumi (u tome nema nikakva iznenađenja, iako su se mnogi suvremeni Rusi koji još obožavaju Staljina našli uvrijeđeni prikazom njihova junaka koji je u Sorokinovu romanu kanibal koji ševi Hruščova i svaki si čas ubada špricu pod jezik), nego su i njihovi “sveti” oponenti također ismijani kao puknute nakaze – Mandeljštam (u romanu Osip), Ahmatova (u romanu AAA), Brodski (u romanu Iosif) stravični su likovi koji gnjiju u svojoj egomaniji, Maljevič dizajnira Staljinovo posuđe itd. Svi su zakurac, sve je to trula bagra, pijano-luda egomanijska škvadra u cirkusu nakaza. Nema ničega svijetlog i čistog u toj povijesti, svi su zasrani, samo su slučajno jedni na jednoj a drugi na naizgled suprotnoj strani.
Jednostavno, o kome god da je riječ, ljudska priroda u njemu pobjeđuje, a za Sorokina “ljudsko” znači usrano. Nema razvitka povijesti i njezina smisla, nego samo govna povijesti putuju crijevima vremena; nema nade jer nema nikoga tko je zaista drugačiji; nema novoga jer su novine samo novi oblici perverzije; nema slobode jer su slobodni ljudi zapravo okrutni; nema duhovnih, transcendentnih ciljeva jer je duh zauvijek zaglavio u tijelu a ono samo žudi za orgijama čula; nema spoznaje jer svime upravljaju “tajna društva” i opća hijerarhijska struktura koja zaprečuje pristupe znanju; nema “čovječanstva” (kao povijesno-humanističkog subjekta) jer je ono samo kaotična nakupina ljudskih gnjida; nema uzvišene veličine umjetnosti jer je ona samo estetski fetiš izgubljen u općem sranju (možda je najdojmljivija scena u romana ona u kojoj je Boljšoj teatar prikazan kao dvorana potopljena kanalizacijskim vodama u koju gledatelji ulaze u ronilačkim odijelima a komadi govana koji plutaju oko njih onemogućuju im da jasno vide pozornicu). I na vrhuncu, samo plavo salo, taj kozmički sveti gral (tvar koja se opire povijesti, vremenu i okolnostima), koji je slučajno pao ljudima u ruke, ušprican u Staljinov mozak izaziva rast tog mozga dok ne postane veći i od cijelog svemira te doživi urušavanje u crnu rupu u kojoj se gube sve razlike – upravo onome stanju kojemu teže zoroastrijanci iz budućnosti koji tragaju za Podzemnim Suncem, čije zrake uništavaju razliku između dobra i zla i vraćaju ljudski rod u rajsko stanje.
No, u Sorokinovu svijetu ta je razlika zapravo cijelo vrijeme već ukunuta, samo što to ne vodi transcendenciji, skoku na višu, nego na nižu razinu postojanja. Podzemnu mistiku već živimo: podzemno sunce, obrnuta transcendencija, ekstaza mesa, pretapanje i uzajamno podupiranje dobrih i zlih, moralna magma u kojoj nema čvrstih podjela, hipertrofirana orgija strasti i užitaka koja ne znači ništa – takav svijet cijelo vrijeme već imamo. Ono što se mijenja samo je ciklički raspored uloga: tko koga jebe, tko koga muči, tko koga proždire. Povijest je mljeveno meso koje se pretvara u različite vrste (mentalnih, verbalnih, emocijskih, metafizičkih, političkih) govana, ovisno o tome kroz čija crijeva trenutačno prolaze. Sorokin je uhvatio rusku (a i širu) povijest na djelu – kako masturbira. A taj kurac koji ona bijesno nateže smo svi mi.
Iako na trenutke zamoran, Sorokinov je roman zabavna psihodelična epizoda tajno proizvedenoga ruskog South Parka, interkontinentalna atomska bomba za rušenje književnih očekivanja. Svakih pedesetak stranica roman kreće u potpuno novome smjeru, umeće samostalne priče i dramske tekstove, drobi stilove, vokabulare, književne postupke, prelijeva ih dosjetkama koje otapaju kožu s lica i lagano peče na bizarnim prizorima koji nasmijavaju smrt u nama, puni čitatelja povijesnim lažima na vrhu noža i antiutopijskim ekstazama u šprici koja usporeno juri prema srcu. Početne stranice romana toliko su ispunjene kineskim frazama da od čitatelja zahtijevaju dobronamjeran trud – autor je, čini se, toliko samopouzdan da ga ne brine kako bi netko mogao i odustati od čitanja. Ovo nije lagan roman, jer njegova “zabavnost” nije komičarska, nego stoička - metafizičko-depresivna. Sorokin nije napisao remek-djelo (Fikret Cacan ga je izvrsno preveo), ali je garnirao cijelonoćnu književnu orgiju. Sve što sažvače Sorokin darežljivo povrati - vrhunska rableovska književna bulimija.
Nema komentara:
Objavi komentar