Surfanje znanjem

“Odlomke jednostavno čitam nasumice,” kaže lik u romanu ‘69 stvari koje treba učiniti s mrtvom princezom’ Stewarta Homea. “Nema nikakva smisla čitati Kathy Acker od početka do kraja”… “Neka situacija nalik je gradu kroz koji šetam”, kaže Acker kako bi opisala svoju metodu. Takve tekstove ne čitamo od početka do kraju, nego kao da hodamo nepoznatim gradom, zastajući tamo gdje nas nešto zainteresira, zamisli ili zbuni” - Robert Buckeye


Neke knjige utječu na nas iako ih nikada nismo pročitali, poput osjećaja koje nikada nismo doživjeli ali smo ih stalno iščekivali ili o njima maštali. Neke smo knjige pročitali letimice ali su nam ostale dublje u pamćenju nego one koje smo pročitali pažljivo. Neke autore nema smisla čitati od početka do kraja, kao što uostalom neke situacije u životu ne valja dovesti do kraja. Neke su nam ideje odredile život iako ih nikada nismo razumjeli - poput intenzivnih doživljaja u našim životima koje si nikako nismo uspjeli objasniti. I sam naš život prolazi kroza nas a da ga uglavnom uopće ne razumijemo i ne uspijevamo mu povezati početke, sredine i krajeve – jednostavno skakućemo od jednog trenutka (uglavnom nesporazuma) do drugog. Kad je riječ o životu to nas najčešće i ne brine jer svi nekako znamo da upravo nerazumijevanje daje životu čar.
Čini se da je nesistematično, nezaključeno, nepotpuno “znanje” oduvijek s nama, sad samo imamo i ime za nj – surfanje. Surfanje je lagano dodirivanje onoga što bi se moglo znati, zadovoljstvo u onome što naleti, što iskrsne preda nas, što nismo svjesno tražili. Surfajući, ne tražimo znanje, nego nas ono progoni – istrčava preda nas i jednako naglo odlazi i nestaje. Ne znamo baš čemu služi ali slutimo da bi možda jednom moglo biti nešto od toga. Znanja ima previše, ono je poput golema oceana, a mi zapravo želimo nešto što će nas ponijeti, uzbuditi, iznenaditi, uzvisiti: znanje je sada poput droge, ono stvara intenzivna iskustva izvan konteksta. Ne zanima nas odakle nešto potječe, kako je nastalo, čemu služi i tko ili što stoji iza svega toga. Zanima nas samo je li to na što nailazimo uzbudljivo, zanimljivo, poticajno. Ako nije, idemo dalje. Ako jeste, zadržat ćemo se neko vrijeme, ali ne previše.
Mnogi prigovaraju da je surfanje djetinje, da u nama potiče neodgovornost, neozbiljnost, površnost… To je naravno točno, ali može se reći – pa što. Mnogo je važnije, što se njime dobiva.
Surfanje je s jedne strane, način preživljavanja u oceanu znanja, točnije, kad znanja ima previše surfanje je gotovo jedino što vam uopće preostaje. S druge strane, surfanje je način korištenja takvog preobimnog, dekontekstualiziranog zanja, točnije, ono je uporaba znanja koja informacije miksa, kolažira, slobodno povezuje, ubacuje u mreže, umjesto da im otkriva “bit”, kontekst i svrhu. To nije uzrok naših problema nego samo njihov simptom jer znanje danas ionako više ne gradi (cjelovitog) čovjeka, uz znanje je nemoguće više vezati neku pripovijest o razvitku čovjeka, njegovu usavršavanju, poboljšavanju. Znanje je danas samostalan sustav, gotovo organizam, gotovo nova (umjetna) prirodna sila. Ono se samoorganizira i stvara vlastiti život. Znanje je danas živo i ne služi čovjeku. A sa živim znanjem jednostavno ne možete općiti onako kako ste to činili nekad, kad je bilo više manje fiksno, etiketirano, hijerarhizirano, autorizirano i institucionalizirano. Danas je nemoguće znati što sve znamo i što sve znači ono što znamo da znamo.
To nas istodobno oslobađa (otvara nam mogućnosti kombiniranja a da ne moramo biti opterećeni je li to primjereno činiti) i porobljava – sve novo što saznamo ili i sami stvorimo smjesta se od nas otuđuje i preuzima samostalni život kojemu ne znamo logiku, “namjere” i “ciljeve”. Danas jednostavno više ne znamo čemu naše znanje služi - što stvara i gdje nas vodi. Nismo više oni koji znaju, nego danas živimo u znanju. Informacije su samo još jedna priroda u kojoj moramo živjeti.