Blake Butler je čudesno talentiran mladi američki književnik koji će vam, dok trepnete, svojim rendgenskim rukama izvaditi mozak i na njegovo mjesto staviti neonski akvarij pun jezičnih crva u bojama. Njegove su rečenice nešto između ratnog pokliča nekoga tko vam je pred vratima i mačjeg mijaukanja, one su «otimači tijela» koji će izbušiti rupu u vašem srcu i ispuniti je epidemijom mentalne prašine; njegovi lingvistički osinjaci puni su riječi od kojih se raspadate a od vaše gnjileži stvaraju staklo za uvećavanje svega što vam prilazi tako da do najsitnije riječi možete vidjeti ono što vas uvlači u vrtlog. Butler će ući u vas kroz vaše zube, pojesti vam prošlost i budućnost, usisati vam dušu a tijelo prepustiti gangreni. Neće zaraziti samo vaše postojanje, i samo vrijeme će dobiti plikove i početi vrištati iz svih smjerova istovremeno, prostor će se početi topiti, percepcija će se pretvoriti u histerično blato. Trljat ćete mrlje svijeta po svojim očima ali nećete vidjeti ništa čvrsto i polako ćete postati haljina zraka.
U svojim dvjema dosad objavljenim knjigama, Ever (Calamari Press, 2009) i Scorch Atlas (Featherproof, 2009) te u mnoštvu tekstova objavljenih u tiskanim i internetskim časopisima Butler je bešćutno proveo apokaliptičku akumulacija «kapitala», gdje je kapital višak rečenica koje možete staviti između sebe i svojih snova, sebe i svojeg tijela koje vidite negdje u dnu sobe. Ovo je barokno bogat jezični stroj za brisanje svega, bacač vatre za masovno spaljivanje živaca. Trljanje rečenica način je da se zapali vatra, ali ako Butlerove rečenice protrljate uz svoje tijelo, jedino što možete zapaliti je vaše unutrašnje televizijsko mlijeko, gorko i zatrovano, vrišteće poput noža.
Butler nije naglašeno narativan pripovjedač, on prvenstveno piše «rečenice», a «priča» se nakuplja oko njih poput sna, poput psihičkog mesa koje istovremeno raste i raspada se. Njegovi tekstovi kao da hvataju te trenutke kad je Alien još samo izbočina u trbuhu i ne stigne se razviti u zaplet jer sljedeća rečenica sprječava da vrijeme sraste sa samim sobom, i trenuci se istovremeno ponavljaju, variraju, rastvaraju, otkrivaju rupe u sebi u koje se zagledavaju, hipnotično buljeći u ono što bi moglo doći a stiže samo kao ono čega se sjećamo. Ono što je kod drugih apokaliptičkih autora izvanjsko, razgradivo u otopini naracije, kod Butlera je «interiorizirano» - sve je natrpano unutra, do zagušljivosti i gušenja. Sve je progutano, «nasmrt debelo iznutra», kako sam kaže u jednom intervjuu, do boli u želucu, očima i spolovilu. Bez zraka. «Osjećaj invazivne zaposjednutosti koji doživljavamo u Butlerovim tekstovima - to što stil vrtložeći se sve i svugdje proždire – zasniva se, estetski i konceptualno, na načelu debljine, sala», kaže kritičar David Rylance. No sve je toliko debelo da se u svakom trenutku može raspasti. Apokalipsa je događaj pretjerane zasićenosti – bilo riječima, slikama, osjećajima, prazninama ili nestajanjima. Sve dolazi kao višak. Čak je i nestajanje višak. A jezik, koža, tijelo, um, snovi – sve su to samo različite membrane, načini upijanja sudbine kao svjetla viđena iz gledišta mraka, podcrtavanja napuklina u svjetlu svijeta. No «te greške u svjetlu nisu puke opskurnosti, nego prije znakovi da svjetlo treba vidjeti izvan njega samog: da, drugim riječima, može (i mora) biti viđeno iz mraka» (Rylance).
Scorch Atlas zbirka je priča koje ne povezuju ni radnja ni likovi nego sam apokaliptički ugođaj, propadanje izvana i iznutra: «nebo se noću svija... zrak katkada visi gust poput blata», «sunce je postalo hiper-ljubičasto, trava se svila, a voda uplivala u sebe», pruža se «neonski strop nad svim stvarima, sjena nečeg novog, još neimenovanog». To «neimenovano» istovremeno je neimenovan, ali konkretan apokaliptički događaj i polje neimenovanih novih mogućnosti što ih najavljuju proročanske rečenice bez proroštva. Kao da su snažne rečenice ono najbolje od starog svijeta i ono najgore od onoga još nepoznatog.
U noveli Ever neimenovana pripovjedačica kao da za naš mozak magnetom priljepljuje kratke bilješke o svijetu koji je okružuje izvana i iznutra. Taj svijet je fluidan, više poput muzičkog efekta, također ambijentalno apokaliptičan, jezovito neuhvatljiv i pun logičkih i gravitacijskih uleknuća, rupa u koje svašta može upasti i više se nikada iz njih ne vratiti. Kuća u kojoj živi snovito se uvija, izgrađena od kockica ludila povezanih žvakaćom gumom i filmskim efektima. Cijeli svijet je labirint s visokom temperaturom, a na raspolaganju nam je samo percepcija prekopirana iz Kubrickova filma Isijavanje. Ok, ponekad u pomoć priskoči David Lynch i sve to «objasni».
Butler je autor koji se nastavlja na cijelu svjetsku tradiciju inovativne/eksperimentalne proze, lynchovsko-godardovsku kinematografiju, deleuzeovsku filozofiju, na sve što je uvrnuto pametno u pop-kulturi, i stvara nešto zaista originalno i neponovljivo. Uređuje i dva časopisa – No Colony i Lamination Colony, glavni je urednik (vjerojatno najboljeg) kolektivnog književnog bloga Htmlgiant (htmlgiant.com), a nedavno je sa Shaneom Jonesom pokrenuo i malu izdavačku kuću, Year of the Liquidator. No Blake Butler će tek postati Blake Butler.
Nema komentara:
Objavi komentar