Gnjev iz podzemlja Ellisa Sharpa

Britanci nisu baš skloni avangardnosti u književnosti, ni prije ni danas. Čak se i jedan Gabriel Josipovici žali na to kako ga tretiraju u Engleskoj. Prema mišljenju elite okupljene na blogu Ready Steady Books, primjerice, Josipovici je možda najvažniji živući engleski autor no njegove knjige teško možete nabaviti (amazon.com recimo, nudi samo nekoliko naslova – ne tiskaju se nova izdanja, najnoviji mu je roman najprije objavljen na njemačkom i tek se čeka englesko izdanje, njegov dugogodišnji izdavač javio mu je da više ne misli tiskati «takvu» prozu...). Imala je Britanija i autora poput Davida Brittona koji je bio toliko radikalan da su ga i zabranjivali, a knjige mu je danas jedva moguće naći.
Utoliko je Ellis Sharp «svježe» utjelovljenje takvih odlika britanske književnosti i književne sociologije. Objavio je desetak knjiga no (i u Britaniji) možete pronaći tek poneku, i to po antikvarijatima; čak ni njegov najnoviji naslov (Walthamstow Central) još ne možete naručiti preko amazon.coma. Neki su autori čini se, i danas, zaista underground, jer opća dostupnost i informacijska propusnost na neke se i dalje ne odnosi. No Sharp nije neki tamo nevažan pisac čijoj se nepoznatosti i nedostupnosti i ne treba čuditi, njega neki kritičari proglašavaju najavangardnijim britanskim piscem, vrhunskim autorom. Osobno nisam siguran je li Sharp totalno izvrstan pisac, no svakako je intrigantan. Nesumnjivo je vrlo zahtjevan, a to je danas nešto što gotovo nigdje nije in. Ako si sklon «eksperimentiranju», dočekuje te podozrivost tipa – čemu, zar sve to nije odavno potrošeno i uzaludno, čemu «avangarda» danas...?
Sharp je ponekad zaista «težak», gust, raspršen, sintaktički i jezično osebujan, pa utoliko često testira čitateljevu strpljivost i volju da se probija dalje kroz tekst, ali istovremeno je zabavno bijesan, nadrealan, poetičan, otkačen, životan, krvav, političan, kritičan. Najdulju Sharpovu priču u ovome izboru (Srce papira) nemojte ni početi čitati ako niste spremni pokloniti potpunu pozornost njenoj video-spotovskoj «struji svijesti» i brektanju njene beketovske motorne pile, njenim obredima prizivanja dna. Preporučam nešto poput Bacha u pozadini. Za te prizore ispucane pištoljem marke Jackson Pollock potrebno je imati artificijelno pojačanu, drogiranu percepcijsku mrežu, istodobno mekanu i kristalnu, nježnu i neljudsku. Ne znači to da je sadržaj priče osobito mučan ili težak, možda je čak sa svojom egzistencijalnom bezizlaznošću nešto poput jazz standarda, nego da smo danas pomalo izgubili čitalačku volju za takve tekstove, čije riječi dolaze iz svih smjerova, lome se prije nego što stignu do nas, a značenje u čitatelju stvaraju tako što odjeci njihovih zbunjujućih riffova i efektnih solaža postaju sve snažniji, bivajući najprije rastrzani i distorzirani a onda sve više čudni i fascinantni te na kraju gotovo hipnotični. Sharpovi coveri tema poznatih iz 20-stoljetne književnosti praznine paraliziraju vaš otpor a njihov ugodan otrov polako vam se spušta niz leđa. Najkraće - Beckett u obradi My Bloody Valentinea. Ili čak Buriala.