Dizajniramo li danas život za imaginarni zvuk koji nam zuji u glavi i osjećajima, dolazi iz svih smjerova istodobno i progoni nas, ili samo dizajniramo “zvuk za imaginarni život” (Toop)? “
“Kako je moguće da zvuk bude sjajniji od sunca”(Eshun), ili, još čudnije, kako je moguće da život bude sjajniji od zvuka koji ga širi svemirom, putujući kroz prostor i vrijeme, u svim mogućom smjerovima? Koji je sound života, kakav je život zvuka?
Sačinjeni smo od vibracija, mi jesmo vibracije, a to znači da ne živimo u povijesti nego u oceanu zvuka, u oceanu ideja i osjećaja, da ne hodamo (”marširamo”) prema “naprijed”, nego da plivamo u fluidnome svijetu mogućnosti u kojemu su svi smjerovi proizvoljni. To znači da smo samo fetusi koji žive u oceanu iskustva, da je glazba zvuk snova koji lebde oko nas i izgrizaju nam kosti, da je glazba snimanje imaginarnih svjetova, da je sama priroda studio. A ako je sama priroda studio, to nas “dovodi do duhovnog razvoja. Zvuk je vodeća energija u tom procesu” (Pauline Oliveros), procesu stvaranja “kulture bez stvari koja se sastoji isključivo od komunikacije.. [to je] otvaranje nove civilizacije” (Tosiharu Ito).
Horoskop zvukova koje čujemo nagoni nas da vjerujemo da nas je zahvatio glazbeno-tjelesni mistički val, da duhovi žive u komunikacijskim uređajima, evoluiraju između zvukova, kopuliraju između ritmova i rađaju nove, mutirane oblike iskustva, erotične oblike prostora, psihodelične zakone post-ljudske sociologije emocija, neljudsku maštu u kojoj su strojevi i umjetna bića nove vile i vilenjaci. To naravno, nije odmah očigledno i prihvatljivo, zato se vode percepcijski ratovi u kojima se od “vašega uma neprestano pravi origami” (Eshun), a ispred vas, oko vas, u vama, osamostaljene od vas, lebde erotične fantazije o mogućnosti simbioze osjećaja, ritma, tijela, duha, melodija, vremena i prostora. Podjela na duh i tijelo, um i emocije, prevladana je, postoje samo električna polja feedbacka u kojima sve struji, samoorganizira se, živi svoje oblike opažanja. Zato su upravo glazbenici danas “tehničari percepcijske ekstaze”, novi šamani evolucije, električari ontologije.
“Glazba je vjerojatno jedino utočište, svojevrstan laboratorij gdje se možete prepustiti osjećajima, poludjeti, pustiti da vas se odvede do ruba na siguran način”(Kodwo Eshun)
“Dubbing, u svom najboljem obliku, uzima svaki komadić i prožima ga novim životom, pretvarajući racionalan redosljed glazbenih sekvenci u ocean osjećaja”(David Toop)
«Trebamo pronaći način da sintetiziramo ritmove prirode i naše elektroničke živote…
Trebamo svijet u kojemu možemo imati i kompjutore i logorske vatre”
(Pat Califia)
Je li moguće da je glazba danas vodeće i najradikalnije područje gdje se otkrivaju i uvježbavaju kulturalni modeli što će ih potom preuzeti druga područja “ratovanja” – teorija, filozofija, književnost, likovnost, životni stilovi, dizajn, možda čak i znanost? Je li moguće da su teoretičari glazbe, poput Kodwoa Eshuna i Davida Toopa, zapravo frontmeni najnaprednije, nove, sintetičke, sinestezijske teorije, jesu li oni mutantski oblici mentalnih DJ-a poslanih nam iz budućnosti da nas odvedu u paralelni svemir?
Između iscrpljenog postmodernizma (koji je histerizirao oko svemoći i svevažnosti jezika) i novih “digitalnih” otkrića, glazba je možda optimalno mjesto za sintetiziranje i evoluiranje novih ideja, načina mišljenja, djelovanja, opažanja i osjećanja. Poput “hvatača pokreta” (" ‘hvatač pokreta’ je uređaj kojim se [tijekom stvaranja animiranih filmova] sintetizira i virtualizira ljudsko tijelo. Glumac polagano pleše, a svi zglobovi su mu povezani sa senzorima koji ih bilježe i prenose u sučelje, i to je to. Doslovno ste uhvatili gibanje ljudskog bića i sada ga možete virtualizirati”, Eshun), glazba “hvata” ljudska obilježja i onda ih virtualizira, tj. osamostaljuje spram njihova “izvora”, “uzroka”, “biti”, “svrhe”, “značenja”, tretira ih poput učinaka bez uzroka, poput čistih specijalnih efekata koji se zatim mogu obrađivati (samplirati, preobražavati, remodelirati, skrečati) neovisno o tome što su “izvorno” (ili u svojem kontekstu) značili.
Mentalno sampliranje dakle, obrađuje stvari neovisno o njihovu značenju i kontekstu. Postmodernizam je, čak i kad se igrao i kolažirao poetike i svjetove, uvijek kontekstualizirao (vjerujući da je svaka stvar neodvojiva od jezičnog, simboličkog sustava kojemu pripada) i de/re-konstruirao značenja. U sampliranju pak, stvari se dekontekstualiziraju, izdvajaju iz svojega značenjskoga/kontekstualnog položaja (u sustavu razlika, opreka, hijerarhija i privilegija), virtualiziraju, “morfiraju” - oslobađaju. Digitalnost naime, znači upravo to: odvojiti značenje od informacije, potom te informacije obrađivati neovisno o značenju koje prenose – slobodno, brzo, lako, neobvezujuće, bizarno, fantastično - i onda vidjeti koje novo iskustvo izranja (samo od sebe) u tom procesu. Postmodernizam je rušio hijerarhije i gradio nove, zanovijetao oko privilegija i stvarao nove. Sampliranje pak, ni ruši niti stvara značenjske/ideologijske hijerarhije i privilegije – jer zaobilazi pitanje povijesnog/ideološkog smisla - nego “dizajnira iskustvo” (Erik Davis), čini ga protočnim, strujećim, na neki način nepripadnim onome kome se događa, a to znači da su najrazličitije hijerarhije i privilegije prihvatljive ali da ih se procjenjuje prema (prolaznim,privremenim, stalno mutirajućim) kriterijima iskustvenog intenziteta, a ne njihova značenja. Nije problem u tome što postoje hijerarhije i privilegije, uvijek će ih biti, bitno je – izazivaju li konkretni kodovi mogućeg/nemogućeg iskustveni intenzitet, širenje obzora i slobodu istraživanja nepoznatog, “čudesnog i čudovišnog” (Rikki Ducornet). Hijerarhija je zapravo sasvim korisna kad je samo kompas slobodnom šetanju ljestvicom vlastitih mogućih iskustava, kad je samo zrcalna os o koju se lijepi perje nemogućih svjetova.
……..
Deleuze je rekao da pojmove, kako bismo ih izvukli iz bilo kojeg područja, potrebno upotrijebiti kao sonde za dolaženje u prostor mogućnosti, a ne raditi ono za što su osposobljeni akademici - kontekstualizirati i historizirati, proučavati arheologiju pojmova
teorija može istraživati nepoznata područja
U znanstvenoj fantastici kao ubrzanoj teoriji
teorija je svuda oko vas, u svemu što vidite i čujete
Umjesto da autor nudi neki oblik kompenzacije,
težeći prema humanističkom stajalištu i
osmišljavajući svijet kao takav, teorija bi trebala
zamisliti nemoguće i transcendirati svijet mogućih
veza
Ballard je rekao da bi pisac trebao dosegnuti nepojmljiva otuđenja. Ljudi ne znaju što žele dok im se to ne pokaže. Nitko ne zna što želi
William Gibson rekao je da je neologizam prvotni čin pop-poetike Proizvodnja koncepta s jedne je strane užitak intelekta, a s druge, apsolutna nužnost. Sve je podložno digitalnoj mutaciji. Zato se moraju promijeniti i svi naši opisi Uvijek smo u procesu preobrazbe i neki načini razumijevanja korisniji su od drugih
Više se radi o brzini i intenzifikaciji. Želite da koncepti pojačaju stanja uma, vektore raspoloženja. Otvaranje prostora mogućnosti na koji glazba upućuje ali ga ne objašnjava.
Htio sam napisati knjigu koja umjesto da smanjuje, pojačava taj šok koji izaziva glazba. Htio sam napisati knjigu s gledišta strojeva, a ne s gledišta slušatelja.
Stari termini nisu loši, ali pomoću njih nećete doći do novih spoznaja ako želite napraviti nekakav proboj, tada morate stvoriti nove pojmove.
izražavam ideju da stvarati glazbu znači razmišljati strojno
Shvatio sam da moram stvoriti vlastiti kontekst kontinuitet između misli i znanosti, informacija i misterije, glazbe i tehnologije
elektronička estetika je prava stvar, jer se čini da u njoj nema ničega ljudskog. Tu je moguće dočarati otuđenje, osjećaj društvenog postojanja
mogu prijeći s nekog ljudskog čimbenika, s kojim je crnačka glazba oduvijek bila povezivana, u taj prostor novih mogućnosti, apstraktno kraljevstvo elektronike, s njezinim čistim, praznim površinama koje nitko nije dirao, gdje sintesajzeri kao da međusobno razgovaraju
htio da zvuk katalizira vlastitu logiku, da živi vlastiti život, i to je ono na što mislim pod soničnim proizvodnim krugom Ideja da zvuk sadrži “informacije” o tome kakav bi život mogao biti odražava činjenicu da je zvuk često nekoliko koraka ispred društva. Glazbu ne stvara društveno ustrojstvo, nego sam zvuk, i to je ono što želim naglasiti. Glazbu ne stvara društveno okruženje; upravo suprotno - glazba je ta koja utječe na društvo
“Što strojevi misle o nama?”, “Što zvukovi misle o nama?”, itd. Pitao sam se i što bi se dogodilo kada bi glazba mogla napustiti CD i prijeći u ovaj svijet, kako bi izgledala, koji bi oblik poprimila
Stara ideja o bestežinskoj glazbi vezana je uz staru predodžbu o tijelu i umu, uz ideju da je ritam tjelesan, a um mentalan, ali to jednostavno nije tako.
U svojoj knjizi iznosim ideju da je glazba jedan veliki mozak, da je čitavo naše tijelo mozak, dakle da se mozak ne nalazi samo u našoj glavi, nego u svakom djeliću našeg tijela, a tu sam ideju preuzeo iz robotike koja tvrdi da inteligencija više nije centralizirana. Radi se o ideji da ruke i noge imaju vlastitu lokalnu inteligenciju i da sve te lokalne inteligencije onda pridonose nečemu što se doima poput centralne inteligencije, ali takvo nešto zapravo ne postoji.
Ritam polako gubi svoju stabilizirajuću funkciju.
nastojim istražiti taj proces zahvaljujući kojemu je zvuk (zapravo glazba) počeo izražavati tu naizmjenično dezorijentiranu i nadahnjujuću otvorenost u kojoj se sve ono što je čvrsto rastapa u eterično.
glazba bi trebala biti rijeka zvuka, strujanje zvuka koje se kreće kaotičnom bujicom poput rijeke Zambezi
Tehnologija nas je preobrazila u divove, bioničke nadljude, satelite koji ne pripadaju državama, sveprisutne govornike nepostojećih jezika. Postajemo veći nego što jesmo, glasniji, izmješteni ili umnoženi ili se smanjujemo, zastrašeni bujicom informacija. Koristimo tehnologiju da bi se zaštitili ili izolirali, izražavajući žudnje zatomljene tehnologijom, pokušavajući zamijeniti otuđenje techno-spiritualizmom, upotrebljavajući oprečne poruke kako bismo izrazili konfuziju za koju nas povijest nije pripremila.
“Razmišljaj o glazbi kao o životu. Kad stvaram glazbu mislim na život, stvaranje života, i želim da živi, želim da pruža dobar osjećaj i da ima dobar okus”. Ovo je alkemičarska priča: stvaranje žive tvari iz neukrotivih tvari
Ljepota je ovdje definirana kao nešto što te istinski vuče bez ikakvih apstraktnih konstrukata
La Monte Young je zamislio Dream House, okruženje u kojemu bi cijelo vrijeme svirala njegova glazba, koja bi naposljetku mutirala u «živući organizam s vlastitim životom i tradicijom»
Na obzoru se pojavljuje neki drugi svijet Glazba je strujeća umjetnička formaKad zamišljam zvukove, imaju oblik sna
ljude jednako zastrašuju priroda i strojevi, unatoč tomu što su dio jednog i simbiotički upleteni s drugima
snimanje zvuka otkriva nepristupačne svjetove
Katedrale su izgrađene u tu svrhu, da imaju zvuk u kojemu je prisutno natprirodno
Sampliranje je najekstremniji suvremeni primjer glazbe koja upija u sebe glazbu koja je okružuje
Uranjanje u duboke i tajanstvene vode predstavlja intenzivnu romantičnu želju za raspršivanjem u prirodu, nesvjesno, maternicu, kaotične stvari od kojih je sačinjen život
eterični govor informacijskog oceana
Nema komentara:
Objavi komentar