Biti čovjekom nije bogzna što i čini se da u svojoj dubini čovjek i ne želi biti čovjek. “Želimo doslovce postati neživim predmetom, to jest, želimo postati stvar poput ostalih stvari”, kaže Crispin Sartwell. Iako to nerado priznajemo, želja da na ovaj ili onaj način postanemo stvari naša je glavna utopija i u toj točki konvergiraju zlo, mistika, naturalizam, erotizam, zavođenje (kao “poziv na zaborav”), fašizam i najnaprednije tehnologije. Ljudi zapravo ne žele imati volju, biti subjektima. Samo nas društveni, civilizacijski pritisak tjera da budemo voljni subjekti, racionalni djelatnici, gospodari svijeta, sudionici mučnih i nezaključivih međuljudskih pregovora, ali zapravo žudimo za time da budemo stvari i da nestanemo među drugim stvarima. Smrt, zaborav, priroda, ono-što-jest zavode nas, tvrdi Sartwell, jer su oprečni našoj volji (stvaranju vrijednosti, svijeta kakav bi trebao biti a ne kakav jest). To je također zlo – prepuštanje zaboravu naših vrijednosti, trebanja i same volje. Ali to je i krajnja utopija – stanje u kojemu jednostavno jesmo.Cijeli civilizacijski utopijski projekt, kao bijeg od tog zavođenja, zasnivao se na pretpostavci da će čovjek upravo vlastitim, inherentnim snagama ostvariti vlast nad prirodom koja se javljala poput objekta koji izazivajući otpor, trenje, ometa slobodno opće strujanje (najboljih) ljudskih svojstava preko kojih se istodobno kristalizira i ono najbolje u prirodi i kozmosu. Mnoge analize a još više iskustva pokazuju da takav utopijski projekt ne može biti ostvaren. I dok je većina današnjih teoretičara zbunjena, ogorčena, beznadna ili čak paralizirana, jer više ne zna u čemu tražiti utopijski potencijal, američki anarhoprimitivist John Zerzan zanimljiv je ponajprije zbog svojega radikalnog obrata. Prema njegovu mišljenju, jedino – dakle, očajničko – utopijsko rješenje koje čovjek danas uopće može smisliti je anticivilizacijsko, a to implicira načelno i konačno odustajanje od povjerenja u čovjekova svojstva, u njega kao subjekt, i usljed toga, obraćanje utopijskom potencijalu objekta. Je li prepuštanje fašizmu stvari konačno priznanje fašizma/misticizma samih naših žudnji ili samo privremeno odustajanje od civilizacijske “ljudskosti” usljed razočaravajućih učinaka koje je izazvala?
Zerzan (rođen 1943.) je čovjek-šuma koji ide uz dlaku ne samo postmodernističkoj dogmi nego i svim ideološkim opravdanjima kulture, umjetnosti, tehnologije i civilizacije. Anarho-primitivističko gledište koje on zastupa, obilježeno je, najjednostavnije rečeno, radikalnom kritikom suvremene civilizacije i istodobnom revalorizacijom, odnosno pohvalom tzv. primitivnog života. S jedne strane, anarho-primitivisti ističu mračnu stranu suvremenoga života vođenog kapitalističko-tehnološkom logikom, ukazuju na očaj, depresiju, beživotnost, ispražnjenost suvremenoga, naročito urbanog života - dijagnosticiraju patologiju suvremene, ali i civilizacije kao takve; s druge strane, ističu podatke, naročito omogućene novijim arheološkim i antropološkim spoznajama koje navodno potvrđuju mogućnost da su ljudi u predcivilizacijskome dobu (koje zapravo pokriva 99% čovjekove povijesti) živjeli zdravo, harmonično, nenasilno, egalitarno, neotuđeno, usklađeni s prirodom i drugim ljudskim i neljudskim bićima.
“Opčinjenost civilizacijom blijedi”, tvrdi Zerzan. Nadovezujući se na šezdesetosmaške ideje, situacionistički i anarhistički pokret, te naročito na radikalna shvaćanja dubinskih ekologa, Zerzan dakle, nije samo protivnik države, kapitalizma i loših strana suvremenog života, nego protivnik civilizacije kao takve jer korijen našim problemima vidi u pogrešnom skretanju koje smo izveli prihvaćanjem zemljoradnje i pripitomljavanja životinja.
Kako treba izvesti buduću, protucivilizacijsku revoluciju? Kao što su govorili situacionisti, “najprije postupno, a onda odjednom, naglo”, tvrdi Zerzan - treba pripremiti uvjete da bi se jednom moglo naglo prijeći na predcivilizacijske oblike življenja, naglo napustiti civilizaciju i odjebati sve ono što trebamo razrušiti. Treba, tvrdi Zerzan, obnoviti ideju moći negativnog, treba biti spreman srušiti, uništiti ono što nas uništava. Tu nema mjesta toleranciji i supostojanju najrazličitijih opcija. A što se tiče nasilja, ono će u nekoj mjeri vjerojatno zaista biti neophodno. Zerzan nije više "uvjeren da civilizacija ima osobito čvrst oslonac, pa ni njezino rušenje ne bi trebalo biti osobito nasilno".
Ono najzanimljivije u vezi sa Zerzanom je to što se tu priznaje načelna nemogućnost (civiliziranih) čovječjih svojstava da ostvare “čovječne” učinke. Ono najčovječnije u čovjeku ne može biti postignuto onime najčovječnijim u njemu. Prepušten samome sebi, razvitku vlastitih snaga, čovjek načelno ne uspijeva postići ono što bi htio/trebao postići. Čovjek kao medij - u kojemu on “dolazi k sebi”, svojim višestrukim identitetima - načelno je korumpiran, nekvalitetan, loš: “čovjek” kao specifično poželjno iskustvo jednostavno ne može biti ostvaren u čovjeku kao mediju. Takav cilj čovjek može postići samo zaobilazno, preko nečega drugoga, preko nečega neljudskoga - sam čovjek ne smije biti nosivi medij postajanja čovjekom. Katastrofa postmodernizma sastoji se u neuviđanju da upravo simbolički poredak (koji je navodno obzor ljudskoga svijeta) ne samo da čovjeka ne zahvaća u potpunosti, nego da ga upravo taj naizgled najčovječniji (jedini njegov “pravi”) “supstrat” zauvijek osuđuje na poraz, kataklizmu ili katatoniju, na život koji je “jednostavno nemoguć”. Jer upravo nas čista ljudskost čini neljudskima.
Dakle, prema Zerzanu, utopijske potencijale više ne nosi subjekt, nego objekt. Čovjek se još jedino može nadati da mu sam objekt (izvan njega i u njemu) može donijeti harmoniju, smiraj i sreću. Zaista, mnogi pokazatelji govore, čovjek više ne vjeruje vlastitim svojstvima (čak i tehno-utopisti ne mogu zamisliti budućeg čovjeka bez njegove fuzije s robotima ili umjetnom inteligencijom, dakle s neljudskim partnerima), on više nema povjerenja u vlastitu slobodu, individualnost, u svoje žudnje, užitke i snove, jer njegova “sloboda” samo mijenja repertoar užasa a ne ukida ih. Dok mnogi drugi, hipercinični autori ne vjeruju čovjeku ali ni bilo čemu drugome, Zerzan vjeruje inherentnim svojstvima objekta, točnije “prirodnome” (predsimboličkom) životu. Samo nam svojstva objekta mogu organizirati naše živote na taj način da ih ne uprskamo, samo nam život u prirodnome “totalitarizmu”, u podređenosti moći objekta može stvoriti zaista ljudski život. Samo nam “fašizam” objekata može donijeti subjektivnu slobodu – psihotično nestajanje u Objektu naša je posljednja utopija. Najjednostavnije rečeno, subjekt je genijalan izum ali izaziva kratki spoj, rušenje cijelog sustava u kojemu se javlja. Tu prema Zerzanu, jednostavno nema pomoći. Ili ćemo nestati ili ćemo prijeći na stranu “neprijatelja” i sretno živjeti u naturalnome “fašizmu”.
Život u Simboličkome Matrixu neizbježno vodi do spoznaje da su sva shvaćanja o čovjekovu dostojanstvu (slobodi, humanitetu, iznimnosti) iluzorna, da nema spontano postojeće ljudskosti, da nema neposredne veze čovjeka s onime što on jest, da samome sebi uvijek stiže kao u nekome tv-prijenosu, izvana i izdaleka, posredovan simboličkom strukturom. Tu se čovjek nužno raskriva kao po svojoj prirodi virtualno biće, jednako kao što i njegovo znanje virtualizira sve pojave. Jedini oblik života koji u takvome svijetu omogućuje (egoistički) “poželjno” iskustvo je hedonistički cinizam: nije me briga kako je moje iskustvo nastalo, kamo vodi i služi li ičemu, glavno da je ugodno. U tome Matrixu čovjek-zombi pristaje na “fašizam” užitaka (ma koliko oni bili, kako ističe Crispin Sartwell, banalni) i fiktivnost vlastita postojanja koja ga ne brine dokle god je ugodna.
Ako za čovjeka uvijek vrijedi kvaka 22 – da postoji samo dotle dok se to od njega zaista ne zatraži – onda je za čovjeka osnovno pitanje ovo: nisu li svi (prirodni, simbolički, duhovni) Matrixi u kojima on živi zapravo umjetne, strane mu tvorevine u kojima je otet u postojanje pa mu preostaje jedino “izbor” specifičnih iskustava koja će vrednovati na račun drugih, ne zato što su bliža njegovoj “biti”, “prirodi”, ili “viziji”, nego jednostavno zato što su manje loša od drugih. Čovjek ne može vjerovati ni vlastitim žudnjama ni vlastitim idealima jer nikada ne može znati do čega će njihova realizacija zapravo dovesti – jer žudnja nije nešto prozirno i njegovo, ona je sila koja ga progoni i opsjeda a da on uopće ne zna zašto. U tom smislu uopće nije bitno što ili tko je čovjek, nego kojim se iskustvima želi drogirati i koji će “fašizam” izabrati. Ako pak želi pronaći “srednji put”, čovjek bi trebao odustati od utopija (koje su zapravo ponajprije izraz “fašizma” njegovih žudnji) i početi pregovarati sa “zlom” u sebi o mogućnosti bezrazložne, nasumične, svakodnevne, nepretenciozne dobrote. U takvoj dobroti nema ničega zavodljivog, zato je ona pravi u-topos, a ne utopija.
Nema komentara:
Objavi komentar