Anđeli su “glazbenici” najizvrsnijih iskustava, njihove istine su nepouzdane, njihovo porijeklo nejasno, samo njihovo postojanje dvojbeno, ali oni se uvijek iznova pojavljuju na ekranima naše svijesti koja svoje najintimnije izvještaje i dokumentarce prima kao da dolaze izdaleka, budući da je naš najintimniji život zapravo medijski fenomen. Zato su za nas i anđeli ponajprije medijska bića, astralne rock-zvijezde koje nas zanose slikama drukčijih iskustava i obećanjima svijeta bez frustracija. Anđeli više ne pripadaju čvrstim, hijerarhiziranim, metafizičkim svjetovima, oni nam stižu na bezbroj načina, u svim mogućim oblicima i bojama, i s najrazličitijim mogućim porukama. Oni su tu samo da bi nam poručili da je iskustvo jedina religija koja nam preostaje. To je naravno, demonska ideja. Danas nam najnaprednije, najsvjetlije, najobećavajuće ideje dolaze u demonskome obliku, kao rušiteljske, blasfemične, sakrosanktne, seksualizirane, tjelesne orgije iznenađenja. Anđeli su u medijskome svijetu mutirali, i postoje samo u hibridnome obliku anđela-demona, kao čudovišta utopijskih mogućnosti, kao anđeli perverzije.
Postoje i zemaljske, ljudske verzije tih astralnih mutanata, a jedno takvo mentalno čudovište je Hakim Bey.
***
Hakim Bey je fluoroscentni utopijski tumor na vašemu mozgu. Nakon što pročitate nekoliko njegovih rečenica, zavlači se on u vaš mali mozak i ruje po njemu, tražeći korjenčiće trave vaših misli. Nervira vas to, pomalo veseli, ljuti, potom nasmijava – odjednom se osjećate high, pa vas strahovito razočarava – odjednom se osjećate intelektualno poniženima, pa vas opet zabavlja, pa vam ide na živce, pa vam ide u snove, pa na kurac, pa vam ide uz dlaku, pa vam se spušta u šupak i tamo pucketa balončićima ontološke kaugume, pa vam razvlači neurone i na kraju se i sam među njima zapliće jer ih nije bio dobro razmrsio.
Dakle, to je on. Hakim Bey je poput nekog mentalnog parazita koji su zaboravili tematizirati u Dosjeima X, a za South Park nije bio dovoljno poznat. On je demonska pržilica za presnimavanje anđela s utopijskog Interneta. Fluidni, eterični, apstraktni anđeoski, futuristički elizej slobode i psihodeličnih mogućnosti downloadira se u tjelsene, plesne, anarhistične, demonske mp3-playere koji se koriste poput puške za neutraliziranje ljudske gluposti, autoritarrnog poretka i dosade.
Bey dakle, ne slijedi logiku mišljenja nego logiku tkiva kojim se misli. On ne računa na vaše misli - na dubinu vaše domišljatosti i oštrinu vaše analize - nego na tijelo i osjete koji stvaraju (i pokreću) te misli. On vas zato neće gađati tamo gdje ste spremni – misli neće slati govorom u vaše centre za razumijevanje, nego nogom u trbuh (gdje će na leptirićima bola još docrtavati mističke vizije s fusnotama); pretpostavke neće objašnjavati, nego će od njih praviti performance; zaključke neće izvoditi, nego će ih bacati padobranom, kao da se radi o humanitarnoj pomoći okupiranim područjima. Hakim Bey vas neće opametiti, nego skrenuti s kolosijeka pameti, kako biste mogli prepoznati njegovu, svjetsku i vlastitu glupost.
Ono što je masturbacija u području nervoze, to su ideje Hakima Beya u području utopije, dakle, “rješenje” kad nema ničega boljeg. Od njih se ne može napraviti ništa naročito pametno, dosljedno i konzistentno. Kao što ga kritizira Timothy Balash, on je (uz Johna Zerzana i Boba Blacka, egzemplarni) McAnarhist.
A o McAnarhistima Balash kaže:
“Osuđeni na žudnju za euforičnim šedesetima, i mitologizirani profitabilnim uradcima sudionika revolucionarnih zbivanja, McAnarhisti su - poput većine današnjih ljudi - prigrlili načelni hedonizam kao najvišu vrijednost, izbjegavajući pritom - što im služi na čast - njegove najekstremnije oblike”;
“McAnarhizam posve nesvjesno zrcali jedan od najviših ideala što ih nude masovni mediji današnjice: osobni uspjeh mjeri se količinom neke tržišno prihvaćene (procijenjene, vrijedne) igre što je odrasli potrošač, tek veliko dijete s lisnicom, uspijeva priskrbiti sebi i svojoj obitelji?”… međutim… “veličanje igre u jednakoj je mjeri dio svakodnevice, kao što je to uzimanje Prozaca ili nekog sličnog sredstva za podizanje raspoloženja”;
“jedini praktičan savjet što ga McAnarhisti nude na temu aktivnog suprotstavljanja ludilu koje nas okružuje jest bijeg od tog ludila i povlačenje u svijet čistog hedonizma što u konačnici ne donosi ništa drugo doli zacjeljivanje sretne nekolicine pojedinaca”;
“’Naša politika, religija, novinarstvo, sport, obrazovanje i ekonomija - sve je to u posljednje vrijeme preobraženo u dometke show businessa’, piše Neil Postman. Isto bi se moglo reći i za naše radikale”;
“Karakteristično stilsko obilježje Beyevih spisa je odbacivanje pojedinih pojava prema ključu njihove dosadnosti”;
“Usprkos njegovim ikonoklastičkim stremljenjima, riječ je o čistom intelektualizmu primjerenom zahtjevima tržišta, odnosno brzim strujanjima kulture mladih kojima šarolika lica izvođača na CD-ima dosade u svega nekoliko dana; to još jednom pokazuje kako McAnarhisti imaju puno više zajedničkog s pop-kulturom, nego s tradicionalnim radikalizmom”;
“’Unutrašnja emigracija, utjecanje introspekciji u sučeljenju s nedopustivim političkim sazivima, zapravo je varijacija na temu bijega u estetičku ili misaonu samoću’(Timothy Bewes)… McAnarhistički vid unutrašnje emigracije i odbijanje sudjelovanja u tmurnim i potencijalno opasnim oblicima djelovanja, paradoksalno, još je jedno očitovanje njihova nesvjesnog suučesništva u širim kulturalnim postavama protiv kojih tako burno prosvjeduju”;
“McAnarhistička utopija svojevrsni je paralizator zbog preobilja svojih zahtjeva za opiranjem egzistencijalnoj stvarnosti i poziva na povratak u stanje beskonačnog djetinjstva”. (Timothy Balash, “Nihilism USA: McAnarchy in the Playpen”)
Bey je, čini se doista marka igračke u vrtiću Revolucije. Ali, hej, u čemu je problem, on tome i služi, njega Kaos i nije poslao da vam pokaže put, ili da vas prosvijetli svojim poznavanjem antropologijske i mističke literature, nego da vas natjera da si gurnete ruku u usta, ne da biste povraćali od muke života i doista ga promijenili, nego da biste je gurnuli još dublje, još niže, i uhvatili okamenjenu kost u vašem instinktu i iščupali je poput srca. Da bi vaši instinkti postali fluidni, da bi zadrhtali, zaplesali ili se nasmrt preplašili – ovisno o tome tko ste. Jer Bey je zanimljiv prvenstveno po tome što je on jedan od prvih teoretičara(- aktivista) koji su “prepoznali” da od primarne važnosti nisu simbolička značenja (kojima su zaokupljeni kako tradicionalni tako i postmodernistički teoretičari i znanstvenici), nego “subjektivni intenziteti” i “dizajn iskustva” (Erik Davis). Njegovi tekstovi, u skladu s pomakom od diskurzivnih značenja prema efektima, tjelesno-duhovno-intiutivnim intenzitetima, “stimuliraju neposredne senzacije i tjelesne – a ne simboličke i pripovijesne – emocije” (Davis, govoreći o dizajnu iskustva u tekstu “Experience Design And the Design of Experience”). Budući da se radi o tekstovima koji dizajniraju iskustvo, oni su više nalik na psihoaktivne droge i vožnju superbrzim toboganom (Davisovi primjeri neznačenjskih intenziteta), nego na semiotičko-značenjske “poruke” (koje bi trebalo ozbiljno “analizirati”).
Gotovo sve Beyeve ideje su zato proturječne, vesele, zamorne, provokativne, uzbudljive, slabo uvjerljive, divne, glupave, smiješne, čudnovate, promašene; dakle, on je savršeni odraz suvremenog života, koji ne služi stvaranju “smisla”, nego seksualnom preživljavanju (stalnoj produkciji ciljeva žudnje koje se želi potrošiti). Kad se ševite s tumorom iskustva (što suvremeni život jest), pipate ga i tražite prepoznatljivo “značajno” mjesto, i kad na kraju odustanete od uzaludnih pokušaja, hvatate se za prvo što vam padne pod ruku i to proglašavate svojom “zonom” slobode i igre. Igranje kao životni stil može biti hedonističo-djetinjasti oportunizam ali i ismijavanje i ironiziranje potrebe za “pravom” revolucijom, za “pravim” ciljevima, za “pravim” anarhizmom. Svaka buduća revolucija možda zaista mora biti zabavna ili je neće biti, što revoluciju ne razlikuje od suvremenog entertainment-kapitalizma koji nalaže uživanje. Ali, što je u tome loše, zabava ili bijeg od dosade nisu loši samo zato što ih je trenutačno prigrlio i kapitalizam (ali na svoj specifičan, profitabilni način) – zar se ne bi moglo reći da je kapitalizam bio natjeran puritansku etiku zamijeniti hedonističkom. Zar to ne znači samo to da kapitalizam evoluira jer želi opstati, da se prilagođava ljudskim žudnjama i da su s druge strane, same ljudske žudnje uvijek već u sebi imale nešto “kapitalističko”, da sama ljudska “duša” u svojoj “prirodi” nije demokratska i politički korektna. Kao što svaki osloboditelj treba “razmisliti” koga ili što on to zapravo želi osloboditi, ni ideje ne bi smjele postati kompromitirane samo zato što ih je prigrlio i “neprijatelj”, zato što će ih on uvijek koristiti na “neprijateljski” način.
Mislim da nisam bio jasan. Ali tako i treba, Hakim Bey i ne treba postati Lenjin kojega će “realizirati” neki Staljin. Hakim Bey treba ostati misaono erotsko iskustvo, nešto što ćete voljeti ili čega ćete se sramiti (kad vas ulove na djelu), a ne nešto što ćete javno cijeniti i objašnjavati r/evolucijski neupućenima.
Pomnožite ga s točkicama eksplozije, podijelite s beskonačnošću, bacite ga psima, umotajte ga u perje i pustite niz ulicu vaših snova – tamo će biti kurva revolucije koja će razigranom djetetu u vama za male pare uraditi sve što ono zatraži. A djeca su, to svi znamo, najopakija, najoportunija, najnedemokratskija i politički najnekorektnija bića na svijetu. Međutim, spašava ih uvijek to što imaju genijalan cilj – iskoristiti sve što im se nađe na putu, svaki prevrat i svako revolucionarno ludilo, kako bi postala oportunim roditeljima nove djece. Revolucija je samo način borbe za opstanak onih najprilagođenijih eksploziji. Revolucija je samo oblik dizajniranja kaosa.
Tko je onda, Hakim Bey - kulturni terorist, svetac subverzije, napušeni antropolog?
Amerikanac Peter Lamborn Wilson, “Marco Polo rubnih područja”, tijekom sedamdesetih putovao je istokom i postao “Irancem” i priučenim sufijskim mistikom, i u sebi razvio svoju alternativnu osobnost - Hakim Bey. Ni to mu nije bilo dovoljno pa je postao i urođenikom “zemlje imaginacije, čija morska čudovišta u njega nisu izazivala strah” (Bob Black). Poput čovjeka koji kao da je rođen na nekom asteroidu pa na sve poznate, prolazne svjetove gleda zijevajući, pokušava on svojim djelovanjem i pisanjem - knjigama Kaos (Chaos); Privremena autonomna zona (TAZ: The Temporary Autonomous Zone, Ontological Anarchy, Poetic Terrorism); Imedijatizam (Immediatism), Milenij (Millenium), i drugim tekstovima – iscrtati ne mapu, nego teritorij nekoga drugoga, alternativnog svijeta slobode, uzbuđenja i značenja. Metodom pragmatičkog nadrealizma sinkretički on spaja apstraktnu anarhiju, spekulativnu fiziku i antropologiju, droge, heretički islam i taktičke halucinacije u literarni TNT za nove buntovnike globaliziranog svijeta.
Pomnožite ga s 2 (osobe), podijelite s beskonačnošću, bacite ga psima, umotajte ga u perje i pustite niz ulicu vaših snova – tamo će biti kurva revolucije koja će razigranom djetetu u vama za male pare uraditi sve što ono zatraži. A djeca su, to svi znamo, najopakija, najoportunija, najnedemokratskija i politički najnekorektnija bića na svijetu. Međutim, spašava ih uvijek to što imaju genijalan cilj – iskoristiti sve što im se nađe na putu, svaki prevrat i svako revolucionarno ludilo, kako bi postala malograđanski roditelji nove djece. Revolucija je samo jedan od načina borbe za opstanak onih najprilagođenijih. Oni neprilagođeni jednostavno izumiru. Revolucija je samo oblik dizajniranja iskustva.
Nema komentara:
Objavi komentar