Što treba zastupati? Radost, sreću, nježnost, ljubav, sućut, solidarnost, suradnju i druge ugrožene vrste. No ništa od toga ne jamči “punog” (pravog) čovjeka. Sreća je, primjerice, danas komercijalizirana a ljubav serijalizirana – zaljubljivanje je preuzelo identitet serijskog ubojice. Još jedna žrtva zaljubljivanja nađena privremeno sretna u krevetu, raskomadana i zaboravljena. Emocije nisu više “prirodna” ljudska danost nego nešto što služi kao reklama za nešto drugo. Svi te žele učiniti sretnim i opuštenim, zdravim i uspješnim, ali zašto – da bi mogao uspješno funkcionirati u svijetu kakav jest, da bi standardiziranu okrutnost proizvodnje svijeta i svakodnevice prihvatio kao nešto slično zalasku sunca. Samo postojanje je postalo roba kojom se moraš kompetentno koristiti. Iako modeli opstanka izbačeni na tržište i nisu uvijek user-friendly, svaka nova generacija svijeta sve je sofisticiranije dizajnirana i omogućuje ti da njegove proturječnosti trošiš uz sve manje nekorisna naprezanja i neisplativa rizika, sve trenutnije i sve globalnije. Rezolucija medijaliziranog svijeta postaje sve oštrija, oko svakog pixela stvarnosti može se “pregovarati”, svaka “zakonitost” je interaktivna, nudi ti se sve više “opcija” u vezi sa svime – najnoviji psihološki supervodiči omogućuju ti da sliku smisla bez otpora prebaciš iz podsvijesti u svijest i obrnuto, da fotokopiraš svaki trenutak ushićenja i da ga faksiraš drugim, dosadnijim dijelovoma sebe ili drugih ljudi. Sve je za tebe napravljeno od najboljih umjetnih sastojaka, bez trajnog onečišćenja podsvijesti, od recikliranih materijala svijesti i duše. Ako u nekoj lokalnoj naraciji ipak nad svime time izgubiš kontrolu, nema frke - svi novi sastojci trpe nečujno, rastvaraju se u samoći. Da bi ti mogao biti brz i trenutan, da bi tvoj život bio hiper-tekst, da bi mogao uživati u višku postojanja, da bi zaboravio lutati u sebi i “zanositi se glupostima”. “U medijskome svijetu suprotnost stvarnome nije lažno ili prividno ili fikcionalno – nego opcionalno. To prepoznajemo kad kažemo ‘Stvarnost je takva da…’, misleći na nešto s čime se moramo nositi, u vezi s čime nemamo izbora. Najviše smo oslobođeni medijacija, najstvarniji, kada smo izručeni nesretnom slučaju i nekoj nužnosti. Tada nam se nitko ne obraća. Tada prolazimo bez laskanja koje je svojstveno reprezentacijama” (Thomas de Zengotita)No, tko je konspirator svega toga. Je li sam život multi-ontološka korporacija koja proizvodi višak postojanja koji se obrće na tržištu žudnje ili je sve to samo naš uvrnuti suvremeni fetišizam, kojega se trebamo osloboditi?
Naravno, sam život je fetiš. Sve stvara život a ipak, on se osamostaljuje u nezavisnu silu. Mi tu činjenicu samo pokušavamo oponašati u svojim civilizacijskim studijima, u virtualnim stvarnostima kulture. Proizvodimo smisao koji se osamostaljuje od nas, kako bismo mogli uživati u tome da nam dolazi “izvana” kao moguća opcija, da nas progoni poput ponuđene “sudbine” – da bi nam laskao time da “traži” baš nas. Problem je u tome što to nikada nije sve. Iza svega uvijek ima još nešto, nešto inertno, nevidljivo a opet (izdaleka) prisutno u svemu. Neka Stvar, neki Uljez (u samoj biti stvari). A budući da je ta Stvar u svemu, to znači da je i sama “ljudskost” virus, da nas upravo ono što nas čini ljudima sprečava da to postanemo, da je samo življenje ono što nas sprečava da zaista živimo sebe. Da je sama žudnja ono što onemogućuje svoje ispunjenje, da su same emocije ono što nas sprečava da “osjetimo” život “kakav jest”, da je upravo Ljubav ono što nam onemogućuje da volimo druge i sebe same.
Danas živimo u emocijskome kapitalizmu, jer na najdubljoj razini, same emocije postaju fetiši, osamostaljena živa bića koja ne služe nama (ili našem projektu humaniteta), nego “vlastitim” (nama nepoznatim) ciljevima. Usljed toga svaki će afekt stvoriti vlastitu nišu, neovisno o “integritetu” osobe ili zajednice kojoj pripada. Emocije postaju arbitrarne (poput lingvističkog znaka), postaju poput shoppinga – ne služe tome da ih “konzumira” tzv. cjelovita humanistička osoba, nego nadraživanju nove emocije: uživamo u “kupnji” nove emocije (procesu dolaženja prema njoj) a ne u njoj samoj. Emocije su supplement za izvornik (humanitet) koji se nikada ne može naći, virusna mutacija koja nas čini “onime što jesmo” upravo na taj način da “mi sami” nikada ne postojimo, nego sebi stižemo samo posredovano, medijskim fetišima.
Drugačije rečeno, psihopatologija postaje samosvrhovita igra: “Upravo smo pred otkrićem vrlo čudnoga svijeta, budući da osim otpora prema istinskoj različitosti istodobno postoji kult lažne različitosti, što nas vodi u svijet koji je posve ravnodušan prema svemu. U svijet pokolja, masovnih grobnica, genocida i ljubavi. Podjednako smo slabo osjetljivi na mržnju kao što možemo biti i na ljubav, a to je nešto što otvara prilično užasavajuću perspektivu. Kao što je rekao Nietzsche: ‘Pustinja raste i raste bez prestanka’. Teško mi je ostati miran kada vidim ljude kojima u izravnom prijenosu režu grkljan, dok se drugi oko njih zabavljaju. To na mene loše djeluje. Naši se roditelji barem nisu naviknuli na Auschwitz, a ja imam dojam da ćemo se mi, kada bude postojalo tisuće Auschwitza, potpuno naviknuti na to, i da će nam biti posve svejedno” (Maurice Dantec); a “u uvodu u svoju knjigu Sudar iz 1974. godine, Ballard se pitao hoće li androidna otupljenost koju izaziva naša bombardiranost medijima - ta ‘pogibija osjećaja’ - otvoriti vrata ‘svim našim najstvarnijim i najnježnijim zadovoljstvima - uzbuđenju koje pruža bol i sakaćenje; seksu kao savršenoj areni... naših perverzija; našoj moralnoj slobodi da se vlastitom psihopatologijom bavimo kao igrom’” (Mark Dery).
U ljudskoj povijesti vidljiv je samo jedan stalan, nepovratan proces: od svega što se najprije samo “zatječe” nastoji se napraviti kopija koja će postupno zauzeti mjesto “izvornika” (koji zapravo nikada nije postojao). Povijest je proces virtualizacije “neposrednog” iskustva. No ono što najviše iznenađuje jest da glavni akter virtualizacije nije um (u svojoj kognitivnoj djelatnosti), nego da su to emocije, afekti. Afekti su paradimatski izvor virtualizacije zato što oni nekoj “neutralnoj” danosti dodaju svojstva, “boju”, koje u samoj danosti uopće nema niti može biti. Ako nešto volite ili mrzite tom emocijom to virtualizirate, jer tada emocija prethodi “racionalnom” značenju te stvari, tj. njezino značenje slijedi iz emocije, iz nečega što u načelu nije dio same te stvari, nego joj “stiže” proizvoljno pridodanom emocijom. A prema Jonathanu Haidtu, na taj način donosimo čak i svoje osnovne moralne prosudbe. Emocije prethode značenjima, značenja ih samo “racionaliziraju” i pokušavaju učiniti prihvatljivima drugim ljudima. Upravo je moral tipičan oblik virtualizacije. Iako se uobičajeno refleksivnost pripisuje kognitivnom umu, upravo su emocije najrefleksivnije, upravo one paradigmatski posreduju, medijaliziraju svijet.
No, sve što je refleksivno, posredovano, postaje - u većoj ili manjoj mjeri - autonomno, oživljeno: fetiš (oživljena “stvar” koja izaziva emocije). I, kao što točno ističe Steven Shaviro, to nije ideološki privid, fetiši ne samo da izgledaju kao da su živi, oni jesu živi, često čak življi od nas. A to znači da samo automati mogu biti “autentični”. Čim postaneš i neznatno “samosvjestan” (refleksivan, kada sebe vidiš iz neke druge perspektive koju ugrađuješ u svoju, ili kada nečemu “dodaješ” emociju koja mu zapravo postaje prethodeća) pred tobom se nužno nude različite verzije iste stvari, tako da moraš birati što ćeš uzeti a što odbaciti, moraš konstruirati, moraš glumiti sebe – nikako više ne možeš samo “biti”. (Čak i u, primjerice, zen-budističkom “prepuštanju” samo glumiš prepuštenoga sebe, budući da si do tog prepuštanja došao refleksivno, meditacijom ili suočavanjem s paradoksalnim koanima i sl.). U toj situaciji kad god nešto izabereš nešto drugo propuštaš, a ono što imaš samo prisvajaš - izvodiš, glumiš sebe. Tada si iskustveni kubist jer sagledavaš stvari istodobno iz nekoliko različitih perspektiva, i što si samosvjesniji to je slika koju vidiš izvitoperenija, "nakaznija". Svaka potraga “za sobom”, za svojim osjećajima (ili čime god) završava u glumljenju sebe, u glumljenju vlastitih emocija, mišljenja, stajališta, izbora, ukusa.
To uostalom najviše vrijedi za boga, biće koje sve zna, koje sve vidi iz svih perspektiva. To znači da je bog najveći, apsolutni glumac (a ne “ono što jest”), ne najautentičnije nego najposredovanije biće, ne najstvarnije nego najvirtualnije biće. Bog nije sam događaj nego apsolutna televizija koja prenosi taj događaj. Bog je pan-televizija, bog je medij nad medijima. To pak ne znači da su mediji bog, nego da oponašaju boga, da su najbliža božja prispodoba koju imamo. To također znači da je pogrešno boga zamišljati kao nešto upravo suprotno – kao čisti, neposredni, duboki, nepomutivi trenutak u moru posredovanih slika/događaja. Naime, budući da je bog apsolutni glumac on može savršeno glumiti i takvu ulogu, on dosljedno svojoj apsolutnoj posredovanosti može savršeno glumiti i apsolutnu neposrednost. Sam svijet nije metafizički nego medijski fenomen: i bez medija uvijek već živimo u medijskome svemiru.
No, je li sve stvar mjere, koliko glumljenih emocija možemo podnijeti a da one “ostanu” emocije? Nesumnjivo je da smo kao ljudi mutanti, da oduvijek mutiramo i da ćemo nastaviti mutirati (ne se nužno i razvijati). Nigdje nema priručnika za vođenje ljudske vrste prema “poželjnim” ciljevima (poželjnim za koga?) pa se može reći da povijest nije ni svrhovit ni besmislen, nego ekološki proces: jednostavno se prilagođavamo okolnostima, tim prilagodbama mijenjamo same okolnosti kojima se opet prilagođavamo i tako stalno. Pluralizam nije relativizam, ne radi se o tome da je u osnovi sve jedanko dobro (ili loše), nego da najrazličitije stvari mogu biti dobre a najrazličitije loše. Ne možemo biti pravi (istinski) ljudi, ali to ne znači da trebamo biti bilo što. To znači da možemo samo pokušati odglumiti čovjeka koji zna preživjeti u medijskoj džungli a da ne postane čudovište, mučno i sebi i drugima. Jer već prije medija, ravnodušan je bio sam život. I on se mora nositi s obiljem vrsta, borbi za opstanak, jajašaca, gladi, ubojstava, uspjeha i slabosti. U lancu života nitko nije poseban, ništa nije iznimno – sve je dio beskrajnog procesa izmjene gena, energije, svojstava, boja, kljova i perja. I čemu sve to? Ničemu. Događa se jer je tu. Isto to rade i mediji, oni su zaista naša druga priroda. Ni prirodi ni medijima ništa nije zaista važno, tj. važno je samo ići dalje, proizvoditi višak mogućnosti koje će iskoristiti nešto što prije nije bilo iskorišteno. I u prirodi i u medijskome svijetu svi su samo zvijeri slobode. A isto bi bilo i da nam mediji svakodnevno ne nude “ideološki” ili interesno iskrivljene slike i zvukove nego “istinu”. Postali bismo ravnodušni i na istinu, postali bismo zvijeri istine.
Da ne bismo bili zvijeri (bilo slobode, bilo istine) trebamo gajiti različita gledišta na istu stvar – uživati u fetišističkom shoppingu i zgražati se nad njime, biti optimistični i pesimistični istovremeno, skeptični i otvoreni, cinični i naivni. Ne smijemo više biti “renesansni” ljudi koji iskorištavaju svoje otkriće perspektive (čak i kad je ona kritička), nego (kako kaže Douglas Rushkoff) “novo-renesansni” ljudi koji sve gledaju holografski i mrežno. Trebamo kritički prezirati medije i učiti od njih, i sami prestati biti čvrste osobnosti (poistovijećene s određenom “perspektivom”, opredjeljenjem, političkim ili kulturalnim gledištem), postati holografska bića koja naglašavaju veze a ne čvorišta, višestrukosti i proturječja a ne transparentnosti.
Čak i naša naizgled postkoitalna ravnodušnost koju osjećamo nakon shoppinga nije jednostavna. Shopping zapravo nema strukturu muškog orgazma. Naime, nekako smo istodobno uzbuđeni i razočarani još dok smo u shoppingu – sve je ispunjeno opcijama ali već unaprijed znamo da ništa od toga neće biti zaista drukčije, zaista “ono”. Sve će nas (čak i da je predivno, uzbudljivo, točno, duboko…) nastaviti držati u ovome svijetu, zarobljene našim opcijama. I zato će nas opcije istovremeno veseliti i rastuživati, otvarati i zatvarati. Stalno smo negdje između malodušne ekstaze i obećavajuće depresije. Zato ne žudimo za “ispunjenjem” (unaprijed svjesni razočaranja koje ono donosi), nego za samom žudnjom – a shopping je upravo to: on ne obećava ispunjenje žudnje nego stvaranje nove žudnje, beskrajni ciklus žuđenja. “Stvari” (robe, ideje, iskustva) nisu tu da ispune žudnju, nego da obnove samo žuđenje – zato su one zaista žive, življe od nas. “Stvari” žive a mi se razočaravamo, pa je jedino što možemo učiniti i sam vlastiti život pretvoriti u fetiš (fetišističku “stvar”), a to revolucije, religije i umjetnosti upravo i čine. Fetiš je jedina živa utopija (ovdje i sada). Zato se živima osjećamo tek u mreži sa “stvarima” (a ne sami po sebi, kao autonomna bića, ili s osobama, koje također donose samo razočaranja), tek kao dio holografske “cjeline” koja žudi, kao dio žudeće mreže odnosa koja ima vlastiti seksualni život u kojemu mi fetišistički parazitiramo. Seksualno uzbudljive zapravo nisu druge osobe (tolerantna komunikacija međusobno ravnopravnih i poštujućih osoba jednostavno nije “seksi”), nego “stvari”, tj. osobe su uzbudljive samo ako su pretvorene u fetiše, u “stvari” koje su življe od nas i pokoravaju nas svojom moći (što se događa kad smo u te osobe zaljubljeni). Shopping i mediji uče nas “seksualnom životu stvari” (Mario Perniola), tome da smo trudni vampiri, ni-živi-ni-mrtvi ali sposobni stvoriti život koji će se osamostaliti od nas kako bismo mogli fetišistički žudjeti za njime. Kako bismo bili stravični, prokleti, ekstatični i dosadni.
Europski glasnik
Nema komentara:
Objavi komentar