Skloni smo, uglavnom s pravom, misliti da religijsko (magijsko, mitologijsko) mišljenje naginje dogmatizmu, a da je racionalnost sa svojim dekonstrukcijama otvorenija, sklonija relativiziranju svega – sve do postmodernističkog «anything goes». No iako je to točno na razini pojedinačnih (disciplinskih) uvida, racionalnost uopće nije tako otvorena i relativistična spram vlastite validnosti. Naime, postoji nešto još kruće od dogme, a to je paranoja. A upravo je racionalnost paranoična, daleko paranoičnija od, primjerice, religijskog mišljenja. Zato što racionalnost vjeruje da je samo ona validna. Zbog toga paranično želi dekonstruirati sve što se ne uklapa u njezin model. Takva je razmišljanja nedavno potaknuo i Iain McGilchrist koji je u knjizi The Master and his Emissary s pomoću novih fascinantnih argumenata i znanstvenih potvrda oživio pomalo zaboravljenu raspravu o razlikama između lijeve i desne moždane hemisfere. Osnove znamo otprije: desna hemisfera sklonija je, pomalo shematski rečeno, holističkoj međupovezanosti (intuiciji, cjelinama, sagledavanju u kontekstu, implicitnosti, utjelovljenosti, umjetnosti, otvorenosti novome, dvosmislenosti, ironiji, humoru, empatiji, povezanosti s okolišem...), a lijeva autističkom perfekcionizmu (analizi, rigidnosti, pravilima i zakonima, kontroli, matematizaciji, apstrakciji, izdvojenosti, fragmentaciji, usmjerenosti prema već poznatom, pouzdanosti, nedvosmislenosti, eksplicitnosti, formalizaciji...). Svaka od hemisfera stvara gotovo različite osobe u nama, a one onda u interakcijskim povratnim petljama s vanjskim svijetom stvaraju različite svjetove u kojima živimo (jer naše mišljenje povratnim petljama ojačava one aspekte stvarnosti koje je sklonije zamjećivati). Moderna zapadna civilizacija nesumnjivo je odbacila balans hemisfera pretjeranim favoriziranjem «vrijednosti» lijeve hemisfere, i u tome McGilchrist vidi izvor mnogih njezinih problema. Ono što on zastupa nije pomicanje klatna prema vrijednostima desne hemisfere (budimo svi pjesnici, mistici, djeca), nego njihov balans (povijesno-civilizacijski poznat nam iz doba antičke Grčke i europske renesanse). Samo zato što je mehanicistički pristup svijetu, kao posljedica preferiranja lijeve hemisfere, pretjerano «neljudski», ne znači da je pristup desne hemisfere «istinitiji» ili izvorno «ljudski». Oba su pristupa ljudska, svaki ima svoje prednosti i mane, i čini se da je najbolje držati ih u balansu, jer nijedan ne donosi «konačnu» istinu, nego samo različite poglede na istu stvar.
Stare teorije o različitim svojstvima moždanih hemisfera pretpostavljale su da su određene funkcije (jezik, mašta, razum, emocije) locirane na nekoj od hemisfera, no nova istraživanja pokazuju da se svaka funkcija obnaša na objema hemisferama. Pa zašto je onda uopće došlo da njihove rascijepljenosti? Zato, tvrdi McGilchrist, što o svakoj od hemisfera treba razmišljati kao o nekoj vrsti osobe, sa specifičnim načinom mišljenja, zahvaćanja svijeta te vrijednostima i preferencijama, pa je do rascijepljenosti došlo kako bi se izbjeglo da ta dva načina mišljenja smetaju jedan drugome, jer bi se zajedno mogli potirati – a potrebna su nam oba.
Ako postoji književnik koji do humora čisto pokazuje kakvi bismo bili kad nam moždane hemisfere ne bi bile razdvojene (kad bi svaka od njih stalno, otvoreno vukla na svoju stranu), onda je to James Tate. On je naime, mistično-paranoičan upravo u vezi sa samim tim rascjepom: u racionalnosti (fragmentaciji života) prijeti mu mistika, a u epifaniji moguće cjeline (nekog naslućenog «velikog uvida») progoni ga sumnjičava racionalnost; nije ni realističan ni potpuno apsurdističan/nadrealan, nego je realističan u apsurdnosti i apsurdan u realističnosti itd. Kod njega nema ni trenutka smirivanja u nekoj pouzdanosti (bilo u nekakvoj realističkoj egzaktnosti, bilo u nekoj standardnoj, unaprijed uračunatoj, pjesničkoj «eluzivnosti»), u nekom «svijetu» koji bi bio rezultat bilo lijeve bilo desne hemisfere, njegovi likovi upravo non-stop pretrčavaju između tih hemisfera, i to je zapravo jedino što uopće rade. Tateov shizo-svijet je kronično istovremeno racionalistički paranoičan (ničemu se ne može vjerovati, sve je izvor moguće prijeteće nesigurnosti) i mistički intuitivan (svi su likovi na rubu neke epifanije, nekog prodora istine ili iznenađujućeg «uvida», na rubu neke bitne «promjene»). U Tateovu svijetu ništa se unaprijed ne podrazumijeva, svaka pjesma-priča, kako sam kaže u jednom intervjuu, «stvara vlastitu logiku»: «želim da moji likovi otkrivaju nešto vrijedno, nešto iznenađujuće, nešto što nije danost. Ne želim da lik samo popuni pretpostavljeni klišej o samome sebi. Moji su likovi obično... u nekom problemu, i pokušavaju pronaći neki oblik života. Ja sam borim se u najmanju ruku jednako kao i oni.»
No, što je najvažnije, Tate je u tome duhovit, zabavan, ugodno nepretenciozan, otkačen na neki «domaći» način, bez onog «hoch» viška kojim pametni autori često unište svaki šarm svojih «zamisli». On je i «žanrovski» hibridan; iako «službeno» piše pjesme, te su pjesme zapravo (ovisno o zbirci, više-manje) narativne. Često ga se u tandemu s Russellom Edsonom zove glavnim predstavnikom narativne poezije («prose poem»). Zbog toga je Tate pjesnik koji je prihvatljiv i čitateljima proze, čak i onima koji poeziju ne podnose, a njegove novije knjige upravo su to – priče koje su samo ispisane u stihovima. Tate je objavio i knjige «prave» proze, roman te dvije zbirke priča – Hottentot Ossuary i Dreams of a Robot Dancing Bee (iz koje ovdje donosimo dvije priče), ali naravno, i mnoštvo knjiga «prave» poezije, za koje je bio i nagrađivan. U ovom izboru upoznat ćemo ga i u takvom izdanju, s pjesmama iz zbirke Shroud of the Gnome. Te je pjesme izabrao Damir Šodan pa na kraju ovog uvoda donosimo i njegovu bilješku:
James Tate rođen je 1943. u Kansas Cityju, država Missouri. Napisao je trinaest zbirki pjesama uključujući Shroud of the Gnome (1997), Worshipful Company of Fletchers (1994), za koju je dobio National Book Award, Selected Poems (1991), nagrađenu Pulitzerovom nagradom i nagradom William Carlos Williams, Distance from Loved Ones (1990), Reckoner (1986), Constant Defender (1983), Riven Doggeries (1979), Viper Jazz (1976), Abscences (1972), Hints to Pilgrims (1971), The Oblivion Ha-Ha (1970) i The Lost Pilot (1967), svojedobno uvrštenu u The Yale Series of Younger Poets. J. T. napisao je i roman Luck Darry! (1977), zbirku kratkih priča Hottentot Ossuary (1974.) i uredio ugledni godišnji zbornik The Best of American Poetry 1997. Sredinom 60-ih John Ashbery najavio je Jima Tatea kao jednog od najvažnijih pjesnika tadašnje mlade generacije. Tateova poezija uvrnuta je, hilarična, ponekad čak i inficirana radom nonsensa, gotovo na način Lewisa Carrolla, ali uvijek sa jasnom narativnom linijom. Ton je često konverzacijski i naizgled "običan", ali svaku predodžbu o konfekcijskoj dikciji, Tate uporno narušava apsurdističkim humorom, kao i posezanjem za nadrealističkim figurama iz svog nepresušnog arsenala bizarnih pjesničkih slika. Ono što je Tate pozajmio od nadrealista, koji su tek koncem 50-ih počeli presudnije utjecati na američko pjesništvo, bila je primjena logike snova i slobodnog asociranja, ali u njegovu slučaju često unutar specifičnog američkog lokalnog kolorita. Na svoj način radikalno otkačena, ako već ne i "neubrojiva", Tateova poezija sa svojim imaginarnim suviškom kao konstitutivnim elementom nudi zapravo koncept pjesme kao izdašne i otvorene strukture koju je uvijek moguće okončati primjerenom i duhovitom poantom, u čemu je Jim Tate pravi majstor. J. T. predaje književnost na Sveučilištu Amherst u Massachusettsu.
Nema komentara:
Objavi komentar