Fernando Pessoa, Knjiga nemira. Prijevod Tanja Tarbuk. Konzor, 2001.
Život je nešto neautentično, sve što život nudi je ili fatalnost ili sloboda, a oboje je isprazno. Sam život je umjetan, fiktivan, a izravno življena zbilja čak je i umjetnija od umjetnosti: zbilja nikada ne donosi oslonac ili utjehu. Izravni život, neposredno iskustvo nešto je namijenjeno zombijima koji ne shvaćaju da život vrijednost može steći tek naknadno, u interpretaciji tog iskustva. To je onaj bič zaboravljen u bičevanju kojim nam život urezuju u tijelo - spontani život je prijevara. Ako spontano živimo vlastiti život, ono što nam je dano, nemamo pojma što je život, a ako pak žudimo živjeti nečiji tuđi život, nikada ne saznajemo što smo propustili u vlastitome.
To su hipoteze Knjige nemira, Fernanda Pessoe, jedne od najznačajnijih knjiga 20. stoljeća. Iako naizgled onirist, esteticist, nihilist i avangardist, Pessoa je prvenstveno vizionar animističke paranoje i virtualne stvarnosti, on je svetac zaštitnik ontologije umjetnog života. Kod Pessoe, naime, vrijednosti ne izviru iz neke inherentne biti stvari nego se one izvana dodaju tim stvarima. “Svakom osjećaju dati jednu osobnost”, kaže on, “svakom stanju duše jednu dušu”. Jer nije zabluda “pripisivati duše stvarima koje nazivamo neživima. Biti stvar znači biti predmetom pridruživanja nekog svojstva”. Pessoa “duše” nije pridruživao samo stvarima nego i vlastitim osjećajima i psihičkim stanjima, i pretvarao ih u samostalne ličnosti, u estetske fetiše. Jer “sve dolazi izvana”, uslijed pridruživanja nekog svojstva: stvari su progonjene onime što postaju, tj. ne postaju to same od sebe, nisu nipošto prirodne, nego su u svojoj paranoidnosti uvijek umjetne. “Čitav je život san. Nitko ne zna što radi, nitko ne zna što želi, nitko ne zna što zna. Spavamo život, kao vječna djeca Sudbine”. Zato “treba prepoznati stvarnost kao oblik iluzije, a iluziju kao oblik stvarnosti”. Živjeti, znači “biti Drugi”; biti neko izvorno, neposredno Ja nemoguće je: “život je apsolutno nestvaran u svojoj izravnoj stvarnosti”.
Bernardo Soares, Pessoin heteronim, njegova alternativna pjesnička ličnost, pripovjedač Knjige nemira, živi ironiju Sudbine: s jedne strane, negira i odbija običan svakodnevni život, nalikujući u tome Kafkinom umjetniku u gladovanju, a s druge strane, i sám vodi najobičniji, banalan život činovnika u službi gazde Vasquesa. “Sve je u meni nastojanje da budem nešto drugo”, tvrdi on, a nešto poslije tvrdi suprotno – “žudim da bezuvjetno budem ja”. On osjeća da vodi promašeni, neproživljeni život a istodobno, o životu misli kao o nečemu što je isprazno i fiktivno, tako da se, slijedom te logike, i u najbeznačajnijem životu i ne bi imalo što propustiti. Treba “negirati život”, teza je knjige, ali to je zapravo nemoguće, jer kako kaže sam Soares - “Nikada se ne iskrcavamo iz sebe samih”. Ne možemo negirati život jer je i sama ta negacija dio istog tog života. I to je osnovna paranoja postojanja: ne možemo umaći životu jer ga i nismo stvorili, on ne izvire iz nas, iz naše unutrašnjosti, nego nam uvijek već stiže, izvana, stiže nam kao nešto što je već gotovo, što u sebi zatječemo, što nam se događa, iako smo mi oni koji ga činimo. Ili Baudrillardovim riječima, svijet ne možemo ni sa čime razmijeniti, izmaknuti se sa strane i onda, na tržištu postojanja i nepostojanja, odlučiti hoćemo li ili nećemo prihvatiti ga i “djelatno” živjeti. Svijet je utoliko poput terorističkog otmičara – otima nas u život, i ucjenjuje da odsada nadalje sve naše odluke budu ograničene uvjetima što su postavljeni tom otmicom. Zato svi smislovi što ih otkrijemo, isanjamo u mašti ili djelatno iskonstruiramo, neće biti naši, nikada nećemo biti istovjetni s vlastitim smislovima, jer će oni uvijek biti samo verzije te otmice. Uvijek će to biti smislovi koji nas progone i ucjenjuju. Dakle, sám smisao uopće nije nešto što čovjeka oslobađa, ispunjava, ili čini autentičnim. To što “moramo osjećati”, živjeti, tragati i eventualno nalaziti smisao, sve je to “teret”. Nasuprot tradicionalnom filozofijsko-duhovnom reklamnom sloganu “Spoznaj sebe sama”, Pessoa pokazuje uzaludnost takva pristupa, budući da sebi samima ionako nikada ne stižemo iznutra, iz sebe samih, nego izvana, iz nekog nepoznatog udaljenog mjesta, i zato Soares može reći, “Možda u meni postoji samo stroj za otkrivanje onoga što nisam”.
Netko će možda prigovoriti, zar unutrašnji i vanjski put nisu jedan te isti. Ne, nisu, ti se putovi nikada ne spajaju i ne zatvaraju spoznajni krug. Uvijek ćemo nailaziti na neki višak ili manjak, na nešto što je neuključivo u ono što ćemo pronaći i uključiti tijekom putovanja. Međutim nije to potvrda lakanovske ideje o Realnome, kao o onome nemogućem, neuključivome u simbolički poredak, budući da se ovdje ne želi reći da smo simbolička bića, određena jezikom kao Velikim Drugim, i slično. Sve su to naime eufemizmi – jer čak je i sam simbolički poredak fikcija: granice jezika nisu naše granice budući da je i sam jezik samo jedna od fikcija. Svi ti uvidi potvrđuju zato nešto drugo, da su čovjek i njegov svijet nečiji tuđi artefakti, da živimo unutar artificijelnog, virtualnog svijeta, da smo ontološki umjetna bića. Uslijed toga, samospoznaja nas neće nikuda odvesti, čak je i prividna abdikacija od djelatnog života samo ironična mogućnost unutar tog virtualnog svijeta. Ni odustajanje ne donosi mir jer nam i tada svijet nastavlja stizati i stvarati u nama osjećaj da odbijanjem života ipak nešto i propuštamo. Čak nam i budistička ili mistička Praznina stiže, kao nešto već spremno, zgotovljeno za nas, kao nešto dakle, što nikada nije naše. Moramo shvatiti da mi sami nismo u sebi nego da smo negdje izvan sebe, daleko od sebe, da se uvijek doživljavamo iz gledišta nekoga drugog, i zato je Pessoa sebe u tolikoj mjeri poizvanjštio, “rasuo” u različite osobe-predmete. Njegove mnogobrojne hetero-ličnosti (različiti dvojnici koji potpisuju njegova djela) ne umnažaju ljudsku subjektivnost (bogatstvo ljudskih unutrašnjih snaga) nego umnažaju i demonstriraju ljudsku predmetnost - prema Soaresu, čovjek se ne razlikuje od drugih životinja, biljaka i prirodnih prizora: smrt stabla više ga čak pogađa od smrti nekog djeteta.
Suvremeni američki filozof Crispin Sartwell rekao bi da to i jeste čovjekova temeljna žudnja i težnja – postati ono što jest, a to je objekt, predmet poput drugih predmeta. Čovjekova najdublja intuicija jest da on zapravo u svojem životu nije živ, da je sam život fikcija, da on samome sebi stiže odnekud izvana, da paranoidno progoni sama sebe, i da se usljed toga, neko eventualno “pravo” jastvo može aktivirati samo tako da se “ubije”, poništi to fiktivno, svakodnevno jastvo, dakle ukoliko postanemo, ne subjekti, nego objekti. Ta smrt ne mora biti doslovna, fizička – vračevi na primjer, poništavaju vlastiti ego i nastavljaju živjeti u fizičkome svijetu poput ne-ljudi, ne-živih i ne-mrtvih bića. Pessoa također “ubija” svoje jastvo i nastavlja živjeti poput nečega ne-postojećeg i ne-nepostojećeg. Ipak, nitko nam ne jamči da se iza fiktivnog jastva krije neko pravo, autentično jastvo, da iza matrixa života počinje neki pravi život. Ne radi se dakle nikada o nekoj metafizičkoj istini, jer kao što se kaže u filmu Biti John Malkovich, “istina je za gubitnike”, nego se radi o našoj najjačoj strasti, o tome da ne živimo u simboličkome poretku nego u poretku zavođenja.
Naime, filozofijska je tradicija griješila ukoliko je čovjeka i njegov svijet tretirala poput prirodnih bića, jer čovjek je zapravo artefakt, objekt, oblik umjetnog života. To međutim ne znači i to da nas je netko stvorio, i da trebamo tražiti svojega tvorca i svoje daleko, autentično jastvo. Pa čak i ako je naš tvorac istinit, ta će istina za nas uvijek imati strukturu fikcije. Ali to dakle i nije ono bitno, budući da istina i nije naš glavni vodič i cilj. Mi smo bića određena zavođenjem, a to što smo umjetna bića znači da u nama djeluje neki fraktalni atraktor, tajnoviti privlačitelj koji nas zavodi i organizira naše živote. U temelju svijeta nije ni Istina, ni Smisao, ni Praznina, nego zavodilački atraktor koji emitira fraktalne intenzitete koji nas zanose. Sve što imamo, kaže Soares, naši su dojmovi, naši intenziteti, i ono što Soaresovu svakodnevnicu određuje, različiti su dojmovi – nekada je to tjeskoba, nekada očaj, a nekada gotovo neka ekstaza i sreća što je on nalazi u malim stvarima. Čak i Soares, svojevrsni umjetnik u gladovanju spram života, uživa u pisanju, i u književnosti nalazi nešto nesumnjivo vrijedno – “Pisanje za mene znači prezirati se; ali ne mogu prestati pisati. Pisanje je poput droge koja mi se gadi i koju uzimam, porok koji mrzim i u kojemu živim”. I Soares je dakle osjetio zavodljivost tog nepoznatog atraktora, i do njega je dopro neki od intenziteta kojima Atraktor svoje artefakte drži na okupu, vrteći ih po nekoj od bezbrojnih putanja oko Nepoznatog Nečega za što nemamo pojma što je, ali za što primjećujemo da isijava beskrajnu količinu energije fiktivnog postojanja. Ta je energija, droga koju možemo prezirati i pokušati je negirati, ali je ne možemo prestati uzimati – to je naš porok u kojemu živimo.
Nema komentara:
Objavi komentar