Jeff Noon, Steven Shaviro i Zoran Roško jedu, piju i prave se da razgovaraju o suvremenoj britanskoj prozi. Ptice, psi i žene prolaze pokraj njih i preziru ih.
Jeff Noon (punih usta): Već živimo u budućnosti i ona djeluje razočaravajuće u odnosu na naša predviđanja. Sada kad su slavlja vezana za kraj tisućljeća i osjećaj “Zar je to bilo to?” za nama, odali smo se cinizmu, umjetnim strastima i isforsiranim uzbuđenjima. Ovo nije vrijeme za vrhunsku umjetnost. No ako je pokreće samo umor od života, budućnost neće dugo trajati. Možda bismo je u našoj mašti mogli čak i preskočiti. Volio bih reći nekoliko riječi o književnosti ili načinu pisanja koji bi se mogao razviti nakon te budućnosti.
Jedan od simptoma trenutačne budućnosti jest žalosno stanje engleskog romana. Ljudi koji tvrde da je engleski roman mrtav provode ostatak svojeg vremena hvaleći remekdjela koja su uspjela zanimljivu priču ispričati na jednostavan način. Drugim riječima, vraćamo se u prošlost. Većina romana objavljenih u posljednje vrijeme koristi se šablonom starom tri stoljeća, uklesanom u kamen još u viktorijanskom dobu. Onih nekoliko knjiga koje imaju drugačiji, novi pristup, naišle su na umorno gunđanje. Taj umor i dosada trenutačno su vrlo moderni. Pisci su prepametni, previše se toga događa, previše je ideja, previše posla. O, neprestane jedikovke da je ova ili ona knjiga nečitljiva.
Kritičari time zapravo skrivaju činjencu da im je ta knjiga preteška, da je ne razumiju. Ali preteška u usporedbi s čime? Jeffreyjem Archerom? Jamesom Joyceom? Što je taj kriterij čitljivosti? Ian McEwan? J. K. Rowling? Salman Rushdie? Koje su te crte povučene u pijesku preko kojih pisci ne smiju prijeći? Zar smo izgubili hrabrost uhvatiti se u koštac s teškim tekstom?
Dva britanska pisca, Nicholas Blincoe i Matt Thorne, nedavno su sastavili 10 pravila o tome kako napisati roman. Njihova zbirka priča pod naslovom Pozdravite nove puritance zanimljiv je uradak. Petnaest mladih pisaca odlučilo je ukloniti svaki trag formalnosti iz svojeg načina pisanja. Pisci “pod svaku cijenu moraju izbjegavati pjesništvo i pjesničku slobodu u svim svojim oblicima.”
Novi puritanci izvjesili su svoju zastavu - mrtav, bezbojan komad platna. To je zbirka ciničnih, vješto ispričanih i donekle zanimljivih pričica koje su ispričane već bezbroj puta, bez ikakvih drugih pravila osim slijeđenja tradicije. Dobro napravljena mala stvar, zastrašujuće negiranje mašte. Odakle ta opsjednutost linearnom naracijom? Odbacivši tekstalne bravure Jamesa Joycea, britanski su se pisci vratili čarima dobrog starog linearnog pripovijedanja i to je dovelo do trenutačne situacije u kojoj je većina pisaca i dalje sklona provlačenju jedne jedine narativne niti kroz krajnje složen svijet.
Živimo u fluidnom društvu, okruženi mrežom veza i vješti u svladavanju višeslojnih informacija. No, za ucrtavanje staza kroz taj zamršeni krajolik potreban je novi oblik narativne umjetnosti i u tom pustolovnom duhu ja zamišljam novi oblik romana.
Ne mislim pritom na odbacivanje pričanja priča, nego na proširivanje pojma o tome što je to priča i nalaženje novih načina da se ta priča ispriča. I pritom moramo biti hrabri, i kao pisci, i kao kritičari i kao čitatelji.
Radnja jednog suvremenog kultnog filma prožeta je jump cutovima, freeze frameovima, usporenim snimkama, montažom, kadrovima snimanima iz ruke i tako dalje. House, hip-hop i garage glazba koriste se remiksiranjem, scratchom i semplovima. Tu su i razgranate fabule kompjutorskih igara, čudni hypertext linkovi na Internetu, te način na koji se jedan grafički roman poigrava tekstom i slikama.
Sve su to fluidni mediji za fluidno društvo. U usporedbi s takvim stvarima, suvremeni roman djeluje zastarjelo. Kao pisci, moramo se otvoriti toj fluidnosti i zapitati se, naprimjer, koji su prozni ekvivalenti smrznutog kadra, hyperlinka ili remiksa? Kao čitatelji, moramo se služiti iskustvima koja smo stekli gledajući filmove i uživajući u djelima vizualne umjetnosti.
Slušajući “Decks, EFX and 909”, album techno DJ-a i glazbenika Richieja Hawtina, pala mi je na um jedna ideja, koju ću predstaviti kao mogući “nacrt” za post-futuristički roman. Hawtinov CD sastoji se od 38 “kompozicija” koje se vrte na nekoliko deckova, s dvije ili tri ploče u rotaciji u isto vrijeme. Knjižica sadrži i dijagram koji pokazuje kad koja ploča počinje i kad završava.
Hawtin se koristi i drugim dvjema napravama iz naslova albuma - procesorom za specijalne efekte i ritam mašinom Roland 909. Koristeći te različitim elementima, Hawtin proizvodi jednu suvislu glazbenu priču. Namjerno se služim riječju “priča”. Svatko tko je iskusio odličnu postavu DJ-a u nekom noćnom klubu sigurno je osjetio da se kroz glazbu razvija jedna priča.
S time na umu, mogli bismo uzeti Hawtinov album kao šablonu za roman. Mogli bismo napisati 38 priča, spojiti ih jednu s drugom i napraviti dijagram o tome gdje koja priča počinje i gdje završava. Kako se jedna priča bliži kraju, tako druga priča - ili više njih - uskače u miks. Te nove priče onda nastavljaju dalje, sve dok neke druge priče ne uskoče u miks i tako dalje.
Hawtin se ponekad vraća na istu ploču. Mogli bismo iskoristiti tu tehniku kako bi nam se različite fabule pojavljivale na različitim mjestima u romanu. Zamislite koje bi to bilo zadovoljstvo slijediti ih kroz miks. Specijalni efekti i ritam mašina mogu se interpretirati na subjektivan način - nema pravila, samo beskrajne mogućnosti.
To je samo jedna potencijalna struktura za post-futuristički roman. Volio bih reći nešto o jeziku kojim bi se služio jedan takav roman. Britanci su postali vrlo vješti u pisanju “knjiga”. Pod time mislim na to da su se previše usredotočili na radnju u globalu, umjesto da se usredotoče na riječi. Gledane iz drugog kuta, riječi postaju fluidan medij, podatna tvar koja se može oblikovati na nevjerojatne načine. Riječi možemo rastezati, lomiti, rastapati, napuniti ih lijekovima, prisiliti ih na poslušnost, osloboditi ih. Trebaju nam pisci koji uživaju u divljem uzbuđenju koje im pruža jezik na svojem najdubljem nivou i koji će stvoriti jednu dub književnost.
Knjige će tada biti pune naboja, senzualne, i oživjet će pjesničkim efektima kojih se Novi puritanci toliko boje. Ne smijemo se bojati intenziteta izražavanja.
Hip-hop DJ-i imaju izraz kojim opisuju preciznu kontrolu nad setom deckova i koji je prvi put spomenut u klasičnoj stvari Gang Starra: “DJ Premier in Deep Concentration”. Post-futuristički pisac s jednakom će se takvom koncentracijom služiti jezikom.
U isto vrijeme, post-futuristički pisac koristit će se fluidnom, organskom strukturom - mrežom fabula. Post-futuristički roman bit će eksperimentalan, ali će istodobno pričati priče o ljudima. Bit će to kao da Raymond Chandler piše Uliksa ili kao da James Joyce piše Veliki san. Post-futuristički roman odbacit će lijenost, cinizam i nihilizam, i slaviti narativnu maštovitost. Ako je engleski roman uistinu mrtav, stavimo mu cvijet na grob i utabajmo zemlju. Vrijeme je da uzdignemo njegov krhki, ali bujajući duh.
Zoran Roško: Steve, znaš li ti za neki primjer takve književnosti osim samih Noonovih romana o kojima sada nećemo.
Steven Shaviro: Steve Aylett najzanimljiviji je novi, mlađi pisac na kojega sam naišao nakon dugo vremena. Aylett je stvarno pametan i uistinu smiješan. Njegov Slaughtermatic čita se kao komedija smještena u kiberpankersku futurističku okolinu. Sve je zbrkano u Aylettovu svijetu - što ga čini neugodno sličnim svijetu u kojem zapravo živimo. Zločin se ne razlikuje od performansa i svi govore igrajući se riječima i u metafizičkim zagonetkama. Policajci samo žele smjestiti nedužnima i pojesti što više krafni, a čini se da lopove više zanima kako pokazati svoju domišljatost ili kako napraviti spektakularnu pucnjavu, nego izvući se s pljačkom. No, ono što me stvarno zadivljuje jest Aylettov genijalan i urnebesan stil pisanja. Knjiga je puna nečuvenih, pretjeranih, proširenih metafora koje nemaju nikakva racionalna smisla, ali se čine nekako bizarno dosljednima, kao da Aylett izaziva neku otkvačenu, izvanzemaljsku logiku posve drugačije stvarnosti od naše. Nešto kao mješavina Williama Gibsona i Lewisa Carrolla koju pripovijeda Vladimir Nabokov na tripu. Aylettova se proza na mnogo razina igra čitateljevim umom. Klišeji su apsurdno doslovni. Usporedbe i metonimije preokreću se naglavce. Naizgled površne izjave ili činjenice eksplodiraju u kaskade zastrašujućih asocijacija. Parodije tvrdokuhane detektivske proze izvrću uobičajene pretpostavke. Neobične premise (»više je ubojstava počinjeno na 92 stupnja farenhajta, nego na bilo kojoj drugoj temperaturi«) nužno vode do radikalno nasilnih zaključaka.
Zoran Roško: A što mislite o Davidu Mitchellu, njegov mrežni roman Cloud Atlas s mnoštvom odvojenih a opet međupovezanih priča koje zahvaćaju vremenaski raspon od 19. do 22. stoljeća i od kojih je svaka ispričana različitom formom doima se poput primjera Noonove postfuturističke proze?
Noon-Shaviro (u međuvremenu su se remiksirali u jedno biće nakon što su samima sebi dosadili): Točno. Valjda.
Zoran Roško (pomalo usamljenički): Dobro, čini se da gubite na rječitosti. Pređimo zato na Adama Thirlwella, čovjeka koji je proglašen velikom nadom britanske književnosti i prije nego što je objavio išta osim eseja o felaciju?
Noon-Shaviro: Tko je taj tip, volio bih pročitati nešto njegovo.
Nema komentara:
Objavi komentar