Sve što znate pogrešno je, sve vaše najviše vrijednosti samo su učinak pranja mozga, sve što osjećate lažno je: živite svoje bijedne, blijede, očajne, tmurne živote, ali ne zato što se niste znali dobro uklopiti u sustave licemjerja ili niste imali sreće u socijalnom kasinu. Proždire vas iznutra i izvana najveća bolest u povijesti čovječanstva – civilizacija. Dobrovoljno živite u Matrixu koji isisava sve što u vama zaista vrijedi i vraća vam jadne nadomjestke onoga što život zaista može biti. Kultura, umjetnost, jezik, vrijeme - sve ono za što ste mislili da vas upravo i čini čovjekom i izdvaja od ostale, manje vrijedne, “nesvjesne” prirode - upravo vas to porobljuje i odvaja od vašega autentičnog životnog potencijala, od jednostavnosti i spontane punine neposredno doživljenog čulnog iskustva. Upravo onda kad mislite da ste u najvećoj mjeri čovjek – kad sudjelujete u Matrixu simboličkog svijeta, za koji, u svojem kognitivnom deliriju čak mislite da je istovjetan samoj biti ljudskosti – upravo ste tada samo reducirani zombi koji zaokupljen svojim kulturalnim igračkama, ne primjećuje da se navukao na drogu civilizacije, pa zato radije živi sve, i najružnije strane vlastite ovisnosti, nego da se skine sa same droge. Kokain civilizacije daje vam (prividni) osjećaj moći pa vam se čini da vladate prirodom, ali vas on pritom temeljito uništava, nuklearnim iluzijama reže svaku žilicu vaše prirodne, ekstatične povezanosti sa svijetom. Zato, obrnite sve hijerarhije, rastjerajte sve vampire prosvjetiteljstva, izvrnite sebe same poput rukavice - izvadite svoj mozak iz glave, isperite ga šumskom rosom, dinstajte ga na tigrovim urlicima, začinite ga zmijskim otrovom i poslužite svježa i nevina; izvadite svoje srce i spržite sve te ružne izrasline na njemu, ili još bolje, potpuno ga spalite na plemenskoj lomači, nemate u njemu ništa vrijedno sačuvati; stavite svoj spolni organ na dlan i pirite dok se u njemu ne razgori žerava dubinske senzualnosti, ili još bolje, pirite u cijelo svoje tijelo i vidjet ćete kako ono postaje klitoris i da je strast vaša fotosinteza a ljubav vaš osnovni vojni pogon; izvadite svoja čula, naelektrizirajte ih na olujnom vjetru i sastružite s njih ljušture, kako biste svijet mogli doživjeti novim istinama, novim intenziteima za koje i ne znate da su mogući. Ako preživite to tuširanje vulkanskom lavom, postat ćete robot ekstaze i ništa vas više neće moći spriječiti da umrete od sreće. Dakle, vratite se u budućnost čovječanstva, postanite futuristički primitivac.
Ipak, hoćete li na taj način samo zamijeniti jedan Matrix nekim drugim?
Je li bolje živjeti u Matrixu simboličke civilizacije ili u Matrixu neposredne prirodne zbilje? Jesmo li kao bića bolji ukoliko živimo kao izravna, intenzivna, naglašeno čulna bića ili kao virtualizirana, sve artificijelnija bića kulture i umjetnosti? Imamo li više mjesta za razmahivanje svojim mogućnostima ako smo “ispunjeni” ili ako smo “prazni”? Vodi li jedan od tih putova u spas i harmoniju a drugi u propast, ili su oba jednako katastrofična i proizvoljna? Možemo li živjeti a da ne “zloupotrijebimo svoje iluzije”?
Naizgled, prednost tzv. izravna života je punina iskustva (intenzivan doticaj i sklad s okolišem i drugim bićima), ali to je istodobno i njegova slabost: preispunjen je, ne možeš mu nikuda umaći, ne možeš se odvojiti, izdvojiti, ne možeš zauzeti kritički položaj, distancu; ukratko, takav život je psihotičan – preblizu si Smislu i on te proždire ujutro i povraća uvečer, dijeliš njegovu sudbinu, njegovo proizvoljno ovdje i sada, jednostavno se ne možeš zaštititi od punine i težine na tebe obrušenog smisla ili njegova slučajnog, o tebi neovisnoga, iznenadnog nestanka (usljed neke recimo, prirodne, kozmičke ili teogonijske katastrofe). U Matrixu simbiličkoga svijeta, pak, sve je sklono sve većoj virtualizaciji, sve teži tome da bude nadomješteno vlastitom simulacijom. Zaista, sve postaje sve odvojenije od sebe sama ali upravo taj rascjep stvara prostor u kojemu se - u odmaku spram Smisla, u vrtiću Slučaja - može graditi vlastita, otuđena, estetizirana verzija smisla. Međutim ta sloboda otvara tragičku potragu koja nikada ne može završiti i najviše što se može postići jest igranje vlastitom odvojenošću od Smisla, dizajniranje neurotičnih iskustava kao larpurlartističkih popunjavanja praznine, rascjepa u tkivu nedokučivog Smisla. Dakle, što je onda bolje, biti od rođenja okupiran, otet Smislom, ili zauvijek odvojen od Smisla, izgubljen u beskrajnom labirintu nadomjestaka? Je li bolje biti psihotičan ili neuritičan?
Vjerojatno će većina današnjih ljudi izabrati Matrix neurotičnog redizajniranja vlastitih enklava unutar vladajuće opresivne mreže. Neki, zato što zaista misle da je to bolja opcija a neki zato što ne vide kako bi se uopće moglo pobjeći iz te fetišizirane, osamostaljene mreže tehnološko-socijalnih odnosa koje, iako ih sami “stvaramo”, ne kontroliramo. Većina ljudi jednostavno vjeruje da je civilizacija nešto nesumnjivo bolje od “divljaštva” i “primitivizma”, i da moguće opasnosti što ih sama civilizacija inherentno stvara trebamo rješavati iz same civilizacije, njezinim popravcima i reformama, šok-terapijom i pace-makerima ako treba, ali uvijek i samo njezinim vlastitim raspoloživim frankenštajnima. Najistaknutiji suvremeni intelektualci zapadne civilizacije, postmodrnisti, čak smatraju da ništa izvan jezika/kulture/simboličke strukture i nema, i da su pripovijesti o neposrednome životnom iskustvu samo primitivni mitovi, podmukle ideologije ili naivne metafizičke pričice za laku noć.
Neki nežigosani čudaci ipak potpuno niječu sve više-manje prihvaćene intelektualne zasade današnjega svijeta. Amerikanac John Zerzan (rođen 1943.) jedan je od najistaknutijih takvih odbjeglih intelektualaca; on je čovjek-šuma koji ide uz dlaku ne samo postmodernističkoj dogmi nego i svim ideološkim opravdanjima kulture, umjetnosti, tehnologije i civilizacije. Stajalište koje on dijeli s još nekim autorima obično se naziva anarho-primitivizam a obilježavaju ga najjednostavnije rečeno, radikalna kritika suvremene civilizacije i istodobna revalorizacija, odnosno pohvala tzv. primitivnoga života. S jedne strane, anarho-primitivisti ističu mračnu stranu suvremenoga života vođenog kapitalističko-tehnološkom logikom, ukazuju na očaj, depresiju, beživotnost, ispražnjenost suvremenoga, naročito urbanog života - dijagnosticiraju patologiju suvremene, ali i civilizacije kao takve; s druge strane, ističu podatke, naročito omogućene novijim arheološkim i antropološkim spoznajama koje navodno potvrđuju mogućnost da su ljudi u predcivilizacijskome dobu (koje zapravo pokriva 99% čovjekove povijesti) živjeli zdravo, harmonično, nenasilno, egalitarno, neotuđeno, usklađeni s prirodom i drugim ljudskim i neljudskim bićima. S pojavom zemljoradnje i pripitomljavanja životinja stvari su odjednom krenule krivo, čovječanstvo je izabralo pogrešan put, začelo proces koji je imanentnom razvojnom logikom doveo do pojave hijerarhija, tehnologije, dominacije, podjele rada, otuđenja, nasilja, bolesti, slabljenja životne energije i čulne percepcije, kapitalizma i današnjega općega očajnog stanja kako na razini privatnih života tako i na razini eko-sustava, ukratko, do predkatastrofičnog paroksizma na svim područjima, do civilizacijske angine pectoris.
“Opčinjenost civilizacijom blijedi”, tvrdi Zerzan u svojim knjigama Elements of Refusal (1988), Future Primitive and Other Essays (1994), Running on Emptiness (2002), te u zborniku Against Civilization (1999). Nastavljajući se na šezdesetosmaške ideje, situacionistički i anarhistički pokret, te naročito na radikalna shvaćanja dubinskih ekologa, Zerzan nije samo protivnik države, kapitalizma i loših strana suvremenog života, nego protivnik civilizacije kao takve. Zerzan je radikalni intelektualni body-artist, on civilizaciji pušta HIV-pozitivnu krv, probada je, vješa o kuke, tjera da guta mačeve i leži na čavlima, sve kako bi je natjerao da shvati da u njoj leži jedna druga, intenzivnija razina ekstatičnog iskustva koju je svojim simboličkim strukturama, tehno-kulturno-umjetničkim pogonom zagušila i zabranila. Civilizacijska industrija nije samo ugrozila čovjekovu budućnost, nego je i krivotvorila njegovu prošlost, retroaktivno je prilagodivši jeziku vlastite katatonije.
Sam Zerzan nije više anarhistički aktivist ali je ideološki prijatelj Teda Kaczynskog (Unabombera) koji je svoje antitehnološke proklamacije na kraju i ostvario u terorističkom djelovanju. Zerzanovo je djelo tako neka vrsta Eko-komunističkog manifesta i erotska predigra budućem uništenju same civilizacije. Ono što su fetišisti i sado-mazohisti u području seksualnosti, to je Zerzan u području intelektualne kritike - on stvara kritiku svega postojećeg kojoj cilj nije “užitak” na mjestima na kojima se to očekuje (na mjestima koja ne ruše pretpostavljenu geografiju smisla), nego nudi inverzije i perverzije smisla, uživanje u situacijama u kojima suvremeni, kulturom okamenjeni ljudi većinom ne vide ništa uzbudljivo - uživanje u “divljem”, “grubom”, “primitivnom” životu. “Zerzanova su gledišta u-kronijska, više nego u-topijska, ukoliko podrazumijevaju zahtijevanje povrata ljudske prirode (koja nikada nije postojala) a koju je Civilizacija izgubila i otuđila” (Gustavo Bueno). Zerzan je utoliko, erotsko-fetišistički retro-utopist, on kao da vam kaže, griješite misleći da vam je glavna erogena/utopijska zona tamo gdje mislite da jest, ona je negdje potpuno drugdje, već je imate ali ste je previdjeli i zatomili. Trebate samo početi čačkati po tome skrivenome mjestu i vidjet ćete da je ono što ste dosad zvali seksom/smislom, samo blijedi nadomjestak. Ekstaza je vaša zbiljska mogućnost a vi ste se zadovoljili običnim, civiliziranim seksom/smislom.
Zerzan živi (navodno u kolibi) u gradu Eugeneu u Oregonu (taj je grad nedavno u medijima proglašen “svjetskom anarhističkom prijestolnicom”), redovito surađuje u mjesnom anarhističkom (neki kažu eko-fašističkom) časopisu Green Anarchy (koji - začudo? - ima i ispostavu na Internetu), a nakon antiglobalističkih demonstracija u Seattleu postao je preko noći izrazito popularan, djelomično zbog potrebe medija za “vođama” pokreta, djelomično zato što mladim antiglobalizacijskim aktivistima pruža metafizički, iako vjerojatno pretjerano širok okvir za njihovu borbu.
Kako treba izvesti revoluciju? Kao što su govorili situacionisti, “najprije postupno, a onda odjednom, naglo”, tvrdi Zerzan. Treba pripremiti uvjete da bi se jednom moglo naglo prijeći na predcivilizacijske oblike življenja, naglo napustiti civilizaciju i odjebati sve ono što trebamo razrušiti. Treba, tvrdi on, obnoviti ideju moći negativnog, treba biti spreman srušiti, uništiti ono što nas uništava. Tu nema mjesta toleranciji i supostojanju najrazličitijih opcija. A što se tiče nasilja, ono će u nekoj mjeri vjerojatno zaista biti neophodno. Zerzan nije više "uvjeren da civilizacija ima osobito čvrst oslonac, pa ni njezino rušenje ne bi trebalo biti osobito nasilno". Iako se civilizacija neće urušiti baš sama od sebe, misli Zerzan, sustav, koji danas djeluje tako svemoćan i nedodorljiv, ipak je "samo ljuštura čiji temelj polako truli", pa gotovo da više i nije važno gdje će se udariti – svako je mjesto jednako trulo.
Kako ističe Gustavo Bueno, Zerzan je metafizički autor, njegova “koncepcija nije čisti ‘zaključak’ pretpostavljenoga aktualnog stanja znanstveno-antropologijskoga istraživanja (i to, čak uz pretpostavku da je Zerzanova ideologija doista poduprta takvim stanjem istraživanja), nego epizoda jedne u većoj mjeri ideološke tradicije koja i te kako prethodi stvaranju ‘humanističkih znanosti’; prema tome, ideološke tradicije čije uzroke (društvene, psihološke i vjerske...) treba tražiti u području vrlo različitom od onoga kojim se kreće aktualno znanstveno istraživanje. To je mitska tradicija ‘saturnskoga doba’ koju su obnovili kinici (suprostavljajući physis i ethei), a na čije se veze s indijskim asketskim ‘golim mudracima’ povremeno ukazivalo. To je tradicija koja se prenosi preko epikurejstva i koja u kršćanstvu i dalje teče kanalima asketizma… a završava u ‘Rousseauovu plemenitom divljaku’ na kojega se toliko puta podsjeća u Lévi-Straussovim Tužnim tropima, i naravno, u mnogim oblicima onoga anarhizma što bismo ga mogli zvati ‘anakroničnim, nudističkim i vegetarijanskim’ (Brenan kaže, misleći na španjolski anarhizam 19. stoljeća, da je vidio da mnogi anarhisti čeznu za prvobitnim vremenom kad se rukama jela sirova hrana)”.
Zato moramo ponoviti dvojbu: zašto bi, čak i da su moguće, punina neotuđenoga života i neposredovano pripadanje protoku prirodnoga svijeta bile bolje vrijednosti - zar tim prirodnim užitkom također ne pripadamo nekom (ne-simboličkom, ali jednako porobljujućem, ontološkom) Matrixu? "Duboka se istina”, tvrdi Zerzan, “krije u shvaćanju da 'ljubavnicima ne trebaju riječi'. Radi se o tome da moramo ostvariti svijet ljubavnika, svijet odnosa 'licem u lice', u kojemu se mogu zaboraviti čak i imena, svijet koji zna da je suprotnost neznanju - očaranost". Ali, kako znamo da nas Matrix ne koristi za neke svoje ciljeve i onda kad smo smireni, spontani, harmonični, sretni? Zašto bijeg iz Matrixa zaustaviti na predcivilizacijskoj razini, zašto ne odbaciti i predcivilizaciju, zašto (na tragu budizma, primjerice) ne težiti napuštanju svijeta kao takvog (iako je opet, naravno, možda i budistička nirvana također dio nekog Matrixa)? Gdje zaustaviti bijeg, zabosti koplje svojega neproblematičnog užitka - to se nikada ne može argumentacijski opravdati. Parafrazirajući Alaina Badioua, možemo reći da čovjekove “odluke” dolaze niotkuda: sam je “događaj” uvijek neutemeljen u postojećemu i stiže poput loma, niotkuda. To što će čovječanstvo na koncu učiniti neće zato biti učinak značenjske argumentacije, nego će to “odnekud” (traumatična je činjenica da zapravo nikad nećemo saznati otkuda) iskrsnuti i neće ni u kojemu apsolutističkome smislu biti opravdano, nego će se jednostavno dogoditi, gotovo poput oklade (subjekt događaja “biva stvoren iskazom u obliku oklade. Taj iskaz ide ovako: ‘Ovaj se događaj dogodio, on je nešto što ne mogu ni vrednovati ni dokazati, ali čemu ću biti odan’… subjekt je onaj koji neodlučivom događaju daje čvrstoću, zato što na osnovu njega preuzima rizik donošenja svoje odluke”). Čovječanstvo će otići u nekom smjeru a nikada neće saznati zašto je to učinilo (jednako kao što nikada nije saznalo zašto je zapravo svojedobno bilo “izabralo” smjer zemljoradnje). “Izbori” jednostavno nisu nešto čime značenjski upravljamo, oni nam se događaju, njima zaustavljamo beskrajnu značenjsku argumentaciju, oni su naše reklame a ne naša objašnjenja svijeta.
Moguće je i da će čovječanstvo biti natjerano na povratak u predcivilizacijski život. Najživopisniji primjer te mogućnosti pružaju tri knjige Hanka Wesselmana (Spiritwalker, Medicinemaker i Visionseeker) u kojima taj mistički turist opisuje svoju viziju budućega ljudskog života na našem planetu. Prema toj viziji, nakon klimatski uzrokovane kataklizme čovječanstvo će u smanjenom broju preživjeti ali više nikada neće moći obnoviti opciju na tehnologiji zasnovane civilizacije jednostavno zato što će površinske zalihe metala biti nepovratno potrošene pa će čovječanstvu preostati jedino obnavljanje predcivilizacijskog, šamanističkog života koji bi vjerojatno Zerzana ispunio suzama radosnicama. Zato, zloupotrijebite svoje iluzije: one ne služe tome da u njih vjerujete nego da od njih napravite nešto korisno, nešto katastrofalno. John Zerzan i buduće primitivističko čovječanstvo zahvaljuju vam na vašim greškama.
Ono najzanimljivije u vezi sa Zerzanom je to što se tu nepovratno priznaje načelna nemogućnost čovječjih svojstava da ostvare “čovječne” učinke. Ono najčovječnije u čovjeku ne može biti postignuto onime najčovječnijim u njemu. Prepušten vlastitim snagama, samome sebi, razvitku onoga što “jeste” (koliko god to bilo neesencijalistički shvaćeno i povijesno relativno), čovjek načelno ne uspijeva postići ono što bi htio/trebao postići. Čovjek kao medij - u kojemu on “dolazi k sebi”, svojim višestrukim identitetima - načelno je korumpiran, nekvalitetan, loš: “čovjek” kao specifično poželjno iskustvo jednostavno ne može biti ostvaren u čovjeku kao mediju. Kao što kaže Michel Houellebecq, u romanu Platforma, “Do kraja ću ostati dijete Europe, brige i srama; ne nosim nikakvu poruku nade. Zapad u meni ne izaziva mržnju, nego u najgorem slučaju prezir. Znam samo da svi koliko god nas ima bazdimo na sebičnost, mazohizam i smrt. Stvorili smo sustav u kojem je život postao jednostavno nemoguć: da stvar bude gora, još ga izvozimo”. Dakle, ako uopće i može doći “k sebi” (što god da “to” bilo, makar i nešto provizorno i promjenjivo), čovjek to može učiniti samo zaobilazno, preko nečega drugoga, preko nečega neljudskoga. Sam čovjek ne smije biti nosivi medij postajanja čovjekom. Katastrofa postmodernizma sastoji se u neuviđanju da upravo simbolički poredak (koji je navodno obzor ljudskoga svijeta) ne samo da čovjeka ne zahvaća u potpunosti, nego da ga upravo taj naizgled najčovječniji (jedini njegov “pravi”) “supstrat” zauvijek osuđuje na poraz, kataklizmu ili katatoniju, na život koji je “jednostavno nemoguć”. Jer upravo nas čista ljudskost čini neljudskima.
Dakle, prema Zerzanovu mišljenju, utopijske potencijale više ne nosi subjekt, nego objekt. Naime, cijeli civilizacijski utopijski projekt zasnivao se na pretpostavci da će čovjek upravo vlastitim, inherentnim snagama ostvariti vlast nad prirodom koja se javljala poput objekta koji ometa slobodno opće strujanje (najboljih) ljudskih svojstava preko kojih se istodobno kristalizira i ono najbolje u prirodi i kozmosu. Prema tom shvaćanju čovjek je slobodan onda kad više ne nailazi na otpor objekta, kad mu priroda više ne daje svoje hirovite odgovore. Mnoge analize a još više iskustva pokazuju da takav utopijski projekt ne može biti ostvaren. I dok je većina današnjih teoretičara zbunjena, ogorčena, beznadna ili čak paralizirana, jer više ne zna u čemu tražiti utopijski potencijal, Zerzan je, iako ne osobito uvjerljiv u retuširanjima prošlosti i tuširanjima budućnosti, ponajprije zanimljiv zbog svojega radikalnog obrata. Prema njemu, jedino – dakle, očajničko – utopijsko rješenje koje čovjek danas uopće više može smisliti je anticivilizacijsko, a to implicira načelno i konačno odustajanje od povjerenja u čovjekova svojstva, u njega kao subjekt, i usljed toga, obraćanje utopijskom potencijalu objekta. Čovjek se još jedino može nadati da mu sam objekt (izvan njega i u njemu) može donijeti harmoniju, smiraj i sreću. Zaista, mnogi pokazatelji govore, čovjek više ne vjeruje vlastitim svojstvima (čak i tehno-utopisti ne mogu zamisliti budućnost čovjeka bez njegove fuzije s robotima ili umjetnom inteligencijom, dakle, s neljudskim partnerima), on više nema povjerenja u vlastitu slobodu, individualnost, u svoje žudnje, užitke i snove, jer njegova “sloboda” samo mijenja repertoar užasa a ne ukida ih. Dok mnogi drugi, hipercinični autori ne vjeruju čovjeku ali ni bilo čemu drugome, Zerzan vjeruje inherentnim svojstvima objekta, točnije “prirodnome” (predsimboličkom) životu. Samo nam svojstva objekta mogu organizirati naše živote na taj način da ih ne uprskamo, samo nam život u prirodnome “totalitarizmu”, u podređenosti moći objekta može stvoriti zaista ljudski život. Samo nam “fašizam” objekata može donijeti subjektivnu slobodu.
Tkivo fetusa poprima svojstva onoga što dodirne - Zerzan nas poziva da ponovno postanemo fetusi i da dodirnemo Objekt. Trebamo se vratiti u Prirodni Matrix i nestati u njemu, napustiti Simbolički Matrix za koji smo nekoliko desetaka tisuća godina mislili da je bolja opcija. Smisao dakle možemo doživjeti samo ako smo oteti smislom (tuđim smislom, smislom Objekta), sretni možemo biti samo ako ta sreća nije naša, nego nešto objektivno u nama što nas progoni, dakle ako u tome iskustvu sebe zaustavimo. Bolje je biti psihotičan nego neurotičan, Zerzanov je odgovor – psihotično nestajanje u Objektu naša je posljednja utopija. Druga je pak opcija neurotičarsko samoubojstvo (individualno, civilizacijsko, planetarno). Najjednostavnije rečeno, subjekt je genijalan izum ali izaziva kratki spoj, rušenje cijelog sustava u kojemu se javlja. Tu prema Zerzanu, jednostavno nema pomoći. Ili ćemo nestati ili ćemo prijeći na stranu “neprijatelja” i sretno živjeti u naturalnome “fašizmu”. “Pobijediti” možemo samo tako da se predamo i vratimo u Prirodni Matrix. (Kao što uostalom, prema zagovarateljima Simboličkog Matrixa, poput Slavoja Žižeka, “pobijediti” možemo samo tako da se vratimo u - Simbolički Matrix).
Život u Simboličkome Matrixu neizbježno vodi do spoznaje da su sva shvaćanja o čovjekovu dostojanstvu (slobodi, humanitetu, iznimnosti) iluzorna, da nema spontano postojeće ljudskosti, da nema neposredne veze čovjeka s onime što on jest, da čovjek nikad ne postoji nego da telepostoji (da samome sebi uvijek stiže kao u nekome tv-prijenosu, izvana i izdaleka, posredovan simboličkom strukturom). Tu se čovjek nužno raskriva kao u svojoj prirodi virtualno biće, kao što i njegovo znanje virtualizira sve pojave. Jedini oblik života koji u takvome svijetu omogućuje (egoistički) “poželjno” iskustvo je hedonistički cinizam: nije me briga kako je moje iskustvo nastalo, kamo vodi i služi li ičemu, glavno da je ugodno. U tome Matrixu čovjek-zombi pristaje na totalitarizam užitaka (ma koliko oni bili, kako ističe Crispin Sartwell, banalni) i fiktivnost vlastita postojanja koja ga ne brine dokle god je ugodna.
Biti prirodan (spontan) dakle, znači ne znati kako nešto nastaje. U zerzanovskome Prirodnom Matrixu postoji prirodnost zato što ne znamo u čemu se ona sastoji. Dok je u Simboličkome Matrixu čovjek prirodno virtualan, u Prirodnome je Matrixu virtualno prirodan (nije zaista prirodan, nego samo na pretpostavci neznanja o tome što čini tu “prirodnost”). Ironično je da samo u naturalnome totalitarizmu, u Carstvu Prirodne Istosti, može čovjek prirodno biti dostojanstven, spontan, čovječan. U vlastitome, Simboličkom Carstvu on sam se raspada u konstrukt (izvanjskog, teleprisutnog, jezično-društvenog) Drugog, u kontingentne, višestruke, besmislene, fuzzy kvazi-identitete.
Ako za čovjeka uvijek vrijedi kvaka 22 – da postoji samo dotle dok se to od njega zaista ne zatraži – onda je za čovjeka osnovno pitanje ovo: nisu li svi (prirodni, simbolički, duhovni) Matrixi u kojima on živi zapravo umjetne, strane mu tvorevine u kojima je otet u postojanje pa mu preostaje jedino “izbor” specifičnih iskustava koja će vrednovati na račun drugih, ne zato što su bliža njegovoj “biti”, “prirodi”, ili “viziji”, nego jednostavno zato što su manje loša od drugih. Čovjek ne može vjerovati ni vlastitim žudnjama ni vlastitim idealima jer nikada ne može znati do čega će njihova realizacija zapravo dovesti – jer žudnja nije nešto prozirno i njegovo, ona je sila koja ga progoni i opsjeda a da on uopće ne zna zašto. U tom smislu uopće nije bitno što ili tko je čovjek, nego kojim se iskustvima želi drogirati i koji će “fašizam” izabrati. Ako pak želi pronaći “srednji put”, čovjek bi trebao odustati od utopija (koje su zapravo ponajprije izraz “fašizma” njegovih žudnji) i početi pregovarati sa “zlom” u sebi o mogućnosti bezrazložne, nasumične, svakodnevne, nepretenciozne dobrote. U takvoj dobroti nema ničega zavodljivog, zato je ona pravi u-topos, a ne utopija.
Postoji i mogućnost, da cijelo vrijeme živimo i u trećemu, Duhovnom Matrixu gdje tek postojimo u svojoj “pravoj prirodi”. Zbilja je prema Philipu K. Dicku, “ono što ne nestaje ni onda kad u to prestanemo vjerovati”. Slično, možemo reći da je smisao ono što ne nestaje ni onda kad prestanemo vjerovati u nj: smisao uopće ne ovisi o tome vjerujete li vi u nj ili ne, jer vi postojite zahvaljujući njemu a ne on zahvaljujući vama. Zbog toga se ne radi ni o vašem užitku kao konačnom odgovoru na pitanje smisla postojanja. Kao što je govorio Paul Valéry “ne radi se o užitku, nego radije o pokretu kojem užitak daje početni poticaj, o promjeni koju užitak traži, koju progoni”, ili kako bi rekao Sartwell, o nadilaženju subjektivnosti, volje i žudnje. U tome čovjek naravno, doživljava poraz, “pohotnost skriva njegov poraz”, ali to objašnjava zašto ljudi toliko teže transcendenciji – jer tele-patski znaju da se “smisao” ne događa na njihovoj, “ljudskoj” razini, da čak i njihovi osobni užici nisu smisleni, da osobna žudnja nije temeljni mehanizam, jer užitak samo daje početni poticaj “pokretu” (“promjeni” koju on traži), uzdizanju na razinu sustava i kolektiviteta na kojoj se stvari zapravo “događaju”. Danas ponajprije živimo osvještenje činjenice da pojedinačni (makar bili i grupni) smislovi nisu nositelji događaja, da oni samo sudjeluju u višoj razini samo/organizacije smisla. Danas odumire važnost pojedinačnog smisla - on je važan samo kao donositelj energije kojom se hrane veći sustavi smisla, Matrixi kojima pripadamo. To ne znači da je pojedinačna egzistencija nužno besmislena (i dalje to ostaje stvar “sudbine”/slučaja), nego samo da to nije osobito važno za funkcioniranje sustava, koji jednako lako upija i pojedinačni “smisao” i “besmisao”. Ne radi se tu ni o otuđenju ili greški u operativnom sustavu koju treba ispraviti, ili o pukom totalitarističkom protuindividualizmu, nego o običnoj, ravnodušnoj “činjenici” života: smisao nas progoni, stiže i otima nas; osobni nas užitak samo nagoni na promjenu potrebnu da bismo mogli “uroniti” u taj tuđi smisao u nama koji je opet, upravo ono najbliže u nama - što “prepoznajemo” i prije nego što uopće poželimo uživati. Danas smo sve svjesniji da smo teledirigirani smislom i to postupno postaje naš prevladavajući dojam – smisao je negdje oko nas, “gradi” se, ali ne služi nama. Smisao je automat, stroj, samoorganizirani umjetni život.
Ipak, gdje se događa taj smisao koji nas progoni – na razini Prirodnoga, Simboličkoga ili Duhovnog Matrixa? U koji se Matrix treba vratiti i zaroniti u nj? Iz jednoga gledišta, izbor i nije osobito važan, zato što smo smislom oteti u svim Matrixima, u jednom smo oteti prirodnim silama, u drugome simboličkim strukturama, u trećemu eluzivnim duhovnim emanacijama. Zerzan pak misli da je izbor važan, štoviše presudan, pa se čini da je on jedan od onih koji znaju - i zato vam nedvosmisleno savjetuje: uronite u Prirodni Matrix, tamo je jedini smisao koji ćete ikada osjetiti, iako ga nikada nećete razumjeti.
(neki dijelovi teksta upotrijebljeni su i u eseju "Zerzan von Tarzan und Taxis")
Nema komentara:
Objavi komentar