Je li priručnik o lezbijskom analnom seksu subverzivniji od mobitela? Teško. Je li estetska pedofilija provokativnija od MTV-jeve animirane serije Celebrity Death Match? Jesu li telepatija i razgovor s dupinima čudniji od kvantne fizike? Je li antiglobalizacijski pokret alternativan spram kapitalizma? Je li radikalno rušenje estetskih konvencija išta drugo osim stvaranje novih navika? Je li vjerovanje u izvanzemljane čudnije od vjerovanja u superiornost bijele rase. Jesu li teorije urote paranoidnije od izvještaja CNN-a? Je li uvjerenje da čovječanstvom tajno vladaju gmazolika bića s drugog planeta bizarnija od Jerry Springer Showa? Opet i opet – ne.Znači li to onda, da danas više ništa nije alternativno, da je subverzija nemoguća i da je svaka perverzija samo pitanje osobnog ukusa a nekonvencionalnost, stvar životnog stila? Jesu li permisivnost, relativizam, cinizam, liberalizam i imperativ profita uništili mogućnost pobune? Uostalom, pobune protiv čega? Zar nije aktualni korporacijski feudalizam, potpomognut informacijsko-tehnološkom revolucijom, već srušio kapitalizam i stvorio jedan fantasy-svijet u kojem su montaže različitih cirkuskih atrakcija, zbiljskih i fiktivnih, postale normom djelovanja. Ili ipak još sanjarite o nekom boljem, slobodnijem, pravednijem – drukčijem svijetu? Ne želite se samo besmisleno zabavljati, želite biti i besmisleno smisleni, želite utopijski generiranu hranu za um i tijelo, želite rajski klonirane limenke istine? Hej, možda zapravo želite anđeoske antidepresive?
Opće je poznato da vam mediji lažu ali i to da volite slušati i gledati te laži, da vam lažu ljudi oko vas, čak i vaši najbliži, ali i da niste baš sigurni želite li od njih čuti samo golu istinu, koja često “boli”. Naravno, lažete i vi njima, lažete i samima sebi. Vaše vas želje varaju, vaši vam užici skrivaju ono što zaista želite, osjećaji vas mogu zavarati, tijelo zavesti, intuicija prevariti. Laži, krive procjene, pogreške, zablude, tjelesne halucinacije, mentalna uzbuđenja, sve su te distorzije dio života koji je nemoguće izbaciti nekim socijalnim klistirom, intelektualnim znojenjem, epistemološkom askezom ili mističkim orgijama. Zbog toga, čini se, istina jednostavno više nije relevantno pitanje. Istina danas ne izaziva velike posljedice, posljedice izaziva korištenje istine. Istinu možete koristiti kao laž, laž kao istinu – i zapravo, većina ljudi to zna i iz vlastita svakodnevnog života. Danas je teško vjerovati u obećanje “istina će te osloboditi”, jer nas i istina može porobiti ili navesti na okrutna i katastrofalna djelovanja, a s druge strane, ni u samoj slobodi nema nikakve temeljne istinosti jer nas sloboda može učiniti praznima, površnima, narcisoidnima, neodgovornima i bešćutnima. Zbog toga čovječanstvo danas nema nijedan snažan projekt, čovjek više ničime ne može opravdati i osmisliti ono što čini sebi, drugim ljudima i planetu. I zato opet postaje jasno koliko čovjek ovisi o svojim neljudskim aspektima, budući da on kao autonomno biće jednostavno nema uvjerljivih vrijednosti kojima bi mogao reklamirati ono što čini.
Problem tog čovjeka nije to što se otuđio od svoje ljudskosti (ona zapravo nikada u povijesti čovječanstva nije bila toliko normativna), nego to što je prekinuo komunikaciju s vlastitom neljudskošću pa se ona, kad ipak izbije, može pokazati samo u izvitoperenim oblicima. Izraz “neljudskost” ne odnosi se ovdje na neko mračno, nisko područje, nego nasuprot, na sve ono što izmiče cenzuri tzv. autonomnog ljudskog subjekta, sve ono što je alternativno ne spram njegovih “pozitivnih”, nego spram njegovih kratkovidnih, šovinističkih i hegemonističkih obilježja. To znači da su tzv. “humanističke” vrijednosti uvijek cinične (jer svoje sudove ne umekšavaju osjetljivošću za to da život ima i nekih duboko neljudskih vrijednosti), i da je humanistički odgoj licemjeran, jer vas ne priprema za snalaženje u realističnim situacijama, jer vam ne govori kako da preko noći postanete opaki ubojica kad vas vojska vaše domovine iznenada mobilizira, ili kako da budete zli u situacijama kad to morate, ili čak i želite biti.
Život se jednostavno ne sastoji od borbe istine i privida, dobra i zla. Upravo je zlo stvorilo civilizaciju, zločinci su začetnici “časnih” obitelji, osnivači gradova, naroda i država. S druge strane pak, istina koja nije uzbudljiva ne zanima nikoga osim “stručnjaka” (jer je jedino njima uzbudljiva), a dobra osoba koja nije istodobno cool, ljudima je jednostavno dosadna. Zar nisu svi povijesni heroji i sveci slavnima postajali tek nakon što bi pobijedili neko zlo biće, svladali neko iskušenje. Bez te sposobnosti da pobijede u nekoj borbi jednostavno ne bi bili dovoljno cool. Dakle, borba je, a ne dobrota ili čistoća, ono što ih je učinilo cool-osobama. Čak je i neborbeni Buddha bio cool zato što je pobijedio zemaljske žudnje. Sve umjetnosti, koje se standardno vidi jednim od nasnažnijih oslonaca humanističkog odgoja, zapravo su gotovo uvijek zainteresirane za mračnu stranu ljudskog života. Dobrota je nedramatična; prebrzo otkrivena istina, poput preuranjene ejakulacije, skraćuje “igru” i uništava napetost; sreća ne pokreće pustolovinu; razumijevanje i ljubav ruše već u korijenu mogućnost zapleta; previše dobrih likova onemogućava sukob.
To ipak ne znači da su ljudi u svojoj naravi zli, mračni, morbidni ili perverzni. Prije se radi o tome da ljudima gotovo sve vrlo brzo dosadi i da uvijek traže neki intenzitet, pa su i zlom opsjednuti zato što je ono opasno. I ljubav je zapravo “zanimljiva” samo ako je opasna, ako stvari dovodi u pitanje a čovjeka do granica njegova poznatog svijeta. “Obična” dobrota, nježnost i razumijevanje nisu opasni za opstanak i stoga, gotovo instinktivno, čovjek pozornost usmjerava prema područjima koja su mu potencijalna ili realna prijetnja.
Da bi se, s jedne strane, pripremio za moguću realnu opasnost, a s druge, izvukao iz nje užitak i korist, čovjek mora vježbati tu opasnost “unaprijed”, u simuliranom obliku, u zaštićenim okolnostima – u sigurnome okružju mašte, udobno zavaljen u fotelju ili šećući među pouzdanim zidovima galerije. Tada on dobiva nalet fizičkog i mentalnog adrenalina a ne i zbiljsku opasnost koja bi inače trebala izazvati taj nalet. Prednost artificijelnih situacija je to što one donose osjećaj opasnosti a ne i samu opasnost; uvijek su dakle, halucinogene, uvijek djeluju poput droge.
Ali ako to vrijedi za sve artificijelne situacije, u čemu se razlikuju tzv. alternativne kulturalne ili životne prakse? I postoje li one uopće?
Mnogi su analitičari skloni zaključiti kako danas više ništa nije alternativno, da je granična crta između normalnog i subverzivnog, konvencionalnog i bizarnog, uobičajenog i perverznog, čak zdravog i patološkog, toliko mutna da ništa doista subverzivno više nije moguće. U romanu Super Cannes, James G. Ballard prikazuje svijet u kojemu se upravo patološko ponašanje prepisuje kao zdravstveni recept, kao sredstvo “normalizacije”. A Slavoj Žižek tvrdi da je danas lakše zamisliti čak i kraj svijeta, nego kraj kapitalizma. Kapitalistički potrošačko-zabavni pogon uspijeva vrlo brzo apsorbirati gotovo sve subverzivne ideje i pretvoriti ih u izvor nove zarade. Sama mladež pak, pacificirana je zadovoljavanjem njezinih različitih životnih stilova pa svaka moguća “alternativnost” smjesta postaje samo još jednim “stilom” ponašanja, oblačenja, plesanja, narkotiziranja. Simon Reynolds, britanski teoretičar glazbe, tako tvrdi da će budući glazbeni stilovi biti određeni ponajprije vrstom droge koja će zaživjeti među odgovarajućim skupinama mladih ljudi.
Govoreći o pop-književnosti šezdesetih i današnjoj njemačkoj pop-književnosti, Johannes Ullmeier ustvrđuje da ova potonja umjesto da potiče i provocira… očituje odveć afirmativan odnos spram životnog stila i medija. Iako su izvorne odrednice popa – ustrajan rad na izmišljanju novog, subverzivnost, aktualnost, iznenađenje, disidentnost – sačuvane i u aktualnoj pop-književnosti, ona u osnovi uspijeva samo reprezentirati određene životne stilove mladih ljudi.
Douglas Rushkoff, svojedobni glasnogovornik subverzivne internetske kulture, postao je u međuvremenu savjetnikom upravnih odbora velikih korporacija a taj svoj konjićev skok opravdava time što, navodno, više nema podjele na “nas” i “njih”. Ako korporacije ionako prisvajaju stečevine kontrakulture, onda se protiv toga ne treba boriti, nego se s time treba početi igrati, tvrdi Rushkoff. Ako će korporacije prisvojiti sve što napravimo, pa navedimo ih onda da prisvoje neke zaista cool, opasne, opičene stvari. Navedimo ih da prisvoje homoseksualnost, psihodelične droge, magiju, duhovnost, kaže Rushkoff.
Sve to ipak ne znači da ljude više ništa ne može šokirati. Uvijek u konkretnim slučajevima postoje osobne i grupne granice podnošljivog i prihvatljivog ali sada takva zgražanja više nemaju neku snažnu institucionalnu podršku – svijet više nije toliko utemeljen u svojim ideologijama koliko u operativnim sustavima (čak su i fundamentalističke ideologije više nalik na softverski paket za izvođenje određenih cementirajućih operacija, nego na sklop vječnih istina i mitoloških soap-opera).
Dakle, i danas je alternativno sve ono što nastavlja biti otvorenim za drukčije, nove, disidentske, maštovite načine bivanja čovjekom. Ono pak što današnje alternativne ideje, pokrete i svjetonazore razlikuje od sličnih im iz prethodnih razdoblja, izostanak je konkretne vizije o tome što bi čovjek trebao postati. Danas se zato više radi o doslovnom eksperimentiranju - djelovanju bez očekivanog ishoda, otvorenosti kao takvoj, larpurlartističkoj “subverziji” – o stalnoj psihodeliji početaka i ciljeva. Više se radi o otvorenosti spram mogućih iznenađenja, nego o vizionarskom ili programatskom djelovanju. Subverzivna djelovanja danas ne žele toliko srušiti ono postojeće, kako bi se stvorilo nešto novo, o čemu se već sada puno zna, koliko narušiti i sama očekivanja, kako bi se stvorili uvjeti u kojima ćemo moći biti iznenađeni – svijetom, svemirom, biologijom, bogom, samima sobom. Vizije su nam također dosadile, jer se nikada ne ispunjavaju. Danas kao da još samo iščekujemo neko veliko iznenađenje. Zato “alternativa” više nije neki određeni projekt, nego samo metoda. Metoda induciranja nepredvidljivoga.
!
Jesu li Simpsoni najrevolucionarniji događaj nakon rock ‘n’ rolla?
Mogu li se sve epizode Simpsona istetovirati na samo jednu moždanu polutku?
Jesu li Simpsoni kontrakultura u pasti za zube?
Jesu li Simpsoni stroj za gradnju ruševina ili živi pijesak tv-ekstaze, mainstreamski kult ili undergroundski prime time?
Je li Bart Simpson tabloidni panker ili visokotiražni samopromocijski razmaženi fetus?
Jesu li Simpsoni animirani rock-feeling ili peeling za američki imperijalizam, kahlica bačena u lice suvremenim vrijednostima ili pelena za demencijski kapitalizam?
Jesu li Simpsoni pobuna pametnih i ugnjetenih ili urota pametnih i vladajućih?
Jesu li Simpsoni Amerika s ljudskim licem?
Jesu li Simpsoni američka menstruacija ili krvavi obračun s američkom leukemijom?
Jesu li Simpsoni televizijski bungee jumping protiv svjetskih nepravdi?
Na te i tisuću drugih znanstvenih zagonetki odgovara Kanađanin Chris Turner u mutantskoj knjizi Planet Simpson – kulturalnoj centrifugi za pranje mrlja od sperme, krvi i kečapa s mozgova pop-generacije. Opustite se uz ovaj teorijski čips za ljude ogrizle u pošastima medijske magije. Izvorno, tekst je prilog epizode Filozofskog Jackassa u kojemu teoretičari skaču s vrha nebodera samima sebi u usta i izlaze si na uši, nepovrijeđeni, nasmiješeni i lijepi. Revolucija snimana nuklearnim reaktorom a onda smotana u joint.
?
Možda Simpsoni nisu novi oblik subverzivnosti, nego upravo obratno, vrhunski pokazatelj da danas, kako kaže Paul Virilio, “više ništa nije moguće osim kritike”. Prije smo imali svijet i trebalo se izboriti za mogućnost kritičkog sagledavanja, i vrhunac je bio u kritici svega postojećega – jer je postojeći svijet bio nedvojben. No danas imamo samo kritiku, bez svijeta, nemamo ništa što pouzdano postoji. “Postoje” samo kritike, što znači da ništa više ne postoji. U svijetu pretjerane informiranosti, osviještenosti, povezanosti nema više ničega što možemo prihvatiti, sve možemo samo kritizirati (ismijavati, ironizirati, relativizirati). Revolucija danas nije nešto što mijenja svijet, nego nešto uz što se smijemo, što nas zabavlja i dodatno potvrđuje našu nemoć da išta prihvatimo, tj. povećava prisilu ponavljanja kritike. Revolucija je prisilna radnja, histerično smijanje onome što smo rekli, mislili, činili i osjećali prije nekoliko minuta.
Nema komentara:
Objavi komentar