U informacijama zasićenome, brzo mijenjajućemu i načelno neprovjerljivome svijetu događaju se neki zanimljivi, čak zabavni obrati: što znadete više, to znadete manje; što je svijet povezaniji, to je neprozirniji; što je racionalnost sve normativnije rukovodeće načelo, to iracionalnost postaje sve uvjerljivijim odgovorom; što je svijet brži, to su sporije naše moći nošenja s tim nametnutim tempom, itd. Paranoja je tako, nekad pripadala području subjektivnih distorzija i marginalnih opskurnih, uvrnutih (uglavnom desničarski orijentiranih) skupina. Danas, kad paranoidnost postaje objektivno načelo organizacije svijeta (sve je povezano sa svime, nikad ne znaš što se iza nečega krije, nikad ne znaš što je u onome što činiš “tvoje” a što je u tebe “usađeno” – političkim, društvenim, medijskim, parapsihološkim, nadnaravnim manipulacijama). Ovo je vrijeme paranoje (Don DeLillo), što znači da paranoja više nije patološka odlika, nego normalan način razmišljanja o tome “tko smo i kako svijet funkcionira” (Peter Knight) - danas “moraš biti pomalo paranoidan da bi ostao zdrav” (Knight). Zdrava paranoidnost je odgovor na to što svijet prestaje biti sačinjen od “stvari” (i “činjenica”), što mutira u fluidni miks sastavljen isključivo od procesâ (i samo retroaktivno uspostavljivih “točaka” kretanja).Za takvu percepciju, moramo priznati, čovjek nije najbolje opremljen, on se evolucijski prilagođavao svijetu koji je više manje bio čvrst, postojan, hijerarhijski i autoritarno uređen – zato će danas mnogi ljudi prije izabrati fašizam, nego postmodernizam, fanatizam, nego snošljivost. Što je još gore, u takvome svijetu doista više ne pomažu različite tehnike interpretacije i kritike, jer su sve one u pretpostavci računale na objektivno ustanovljivu, konsenzualnu zbilju koju samo treba znati sagledati na najprimjereniji način pa će se razumijevanje i pozitivne opcije promjene pojaviti sami od sebe. Danas postojanje takve zbilje nije uvjerljivo (tvrdi Jodi Dean), sama ideja zbilje je pretjerano romantična, budući da okoliš (od kojega više nismo razlučivi) u kojemu živimo postaje prebrz i prekreativan (točno, sada sam svijet postaje kreativan a ideje se pojavljuju u sustavu, a ne više u “čovjeku”) za naša čula, tako da dok mi nešto shvatimo već se u međuvremenu dogodilo (ili je otkriveno) nešto novo, što tome pridaje potpuno novo (naravno, i dalje samo privremeno) značenje.
Usljed toga, stvari i događaji i nemaju značenje, nego nastupaju poput “efekata” koji na nas djeluju ovako ili onako, iako i ne znamo baš zašto. Događaji slijede poput pop-hitova na radio-stanici – pojavljuju se, neko vrijeme plijene pažnju, nitko ne zna baš zašto, niti to ikoga i zanima, a nakon nekog vremena padaju u zaborav (nitko više ne zna niti ga zanima što je bio “filipinski rat”, što su Ameri radili u Nikaragvi itd.). Sami događaji su “postojali”, privlačili nas, iako cijelo vrijeme nismo znali što znače (i što se zapravo događa u tome što se događa), a to pak implicira da njihova “djelotvornost” i ne ovisi o njihovu značenju, nego o njihovoj performativnoj efektnosti, medijsko-psihološko-duhovno-instinktivnoj uzbudljivosti, poticajnost i zanosivosti. Događaji nas samo zavode, nikada nas ne informiraju – i vjerojatno zato nikada ništa i ne naučimo iz povijesti. Možete napad 11. 9. tumačiti kako god želite ali pouzdano ostaje samo to da se efekt tog događaja odvojio od svoga značenja, a kad značenje napusti vezu sa svojom “stvari”, jedino što vam preostaje jest paranoja.
Naime, izostanak komplementarnosti stvari i njezina značenja stvara “crnu rupu” značenja u kojoj je gravitacijska sila čistoga efekta tog događaja toliko samodostatna, dojmljiva i snažna da usisava sva moguća tumačenja (jer nisu međusobno razlučiva prema nekom univerzalnom kriteriju vjerodostojnosti), za kojima onda ubrzo nestaje i potreba. A čim nam uzrok nekog događaja nije poznat, mi ga, u skladu sa svojom prirodom, popunjavamo nekim “demonom”: zato naša tumačenja postaju nalik na prizivanje duhova – stvari sada znače ono što “kaže” demon kojeg ste prizvali da je objasni. Drugačije rečeno, ideje u paranoidnome svijetu počinju djelovati poput emocija – značenje koje prepoznajete u nekom događaju prvenstveno je izraz vašeg senzibiliteta, vaše prijemčivosti, vašeg “ukusa” za (demonska) “značenja”. Nije više pitanje, jeste li paranoidni, nego koju vrstu paranoje “slušate”. Interpretatori se tako počinju razlikovati poput različitih skupina pop-kulturne mladeži koje se međusobno diferenciraju prema vrsti glazbe koju slušaju. Zato nije puki slučaj to što danas pop-kultura postaje izvorištem metafora i metodologija za proučavanje i tzv. “ozbiljnih” tema.
Zato danas na paranoju treba gledati kao na “posljednju epistemologiju, konačni oblik ljudskog znanja” (Patrick O’Donnell). Što dolazi nakon paranoje? Čisti samoorganizirajući protok informacija-efekata. Je li to nirvana ili kaos? – čini se da se ne žurimo to otkriti. Zato je paranoja naše očajničko rješenje, konačno utočište znanja i kakve-takve subjektivnosti u svijetu koji postaje maštovitiji, luđi i avangardniji od nas samih. Za nekoga je to užasno, za nekoga predivno, ali čini se da je doista tako – mi zaostajemo za vlastitim svijetom, on je danas pametniji i kreativniji od nas, on je ponovno nalik na poprište magijskih sila. Paranoja nije način da postanemo čarobnjaci, nego način da još malo žmirimo pred činjenicom da je sa starim čovjekom i njegovim idejama povijesti, razvitka, prosvjetljenja, kontrole i smisla zapravo gotovo. Stvorili smo svijet koji ne razumijemo i sada pokušavamo poludjeti, kako nam ne bi potpuno promigoljio kroz prste.
Nema komentara:
Objavi komentar