U posljednje se vrijeme javila cijela kolekcija mislilaca koji oponašaju logiku širenja lanaca restorana. Kao što, da biste uspjeli na tržištu, morate otvoriti restoran s hranom/dizajnom/konceptom kojega se nitko drugi nije dosjetio, tako i u mislilačkom biznisu trebate znati osmisliti nešto čega se drugi još nisu dosjetili – obrnuti neko općeprihvaćeno mišljenje, tvrditi nešto potpuno neočekivano, drukčije od onoga što tvrde drugi analitičari, koji se također trude tvrditi nešto više-manje iznenađujuće, a opet uvjerljivo i zavodljivo. U svemu tome nije toliko važno približavati se nekoj (staromodno rečeno) pretpostavljenoj «istini», koliko je poanta u samom iznenađenju, privlačenju pozornosti i stvaranju misaone franšize zasnovane na recikliranju i variranju osnovne «inovacije», upečatljive misaone dosjetke. «Znanje» utoliko postaje nešto što ne povećava uređenost, predvidljivost i stabilnost, nego nepredvidljivost i stalnu iznenađenost. Mislilačka «mudrost» postaje poput «informacije» u teoriji informacija gdje je ona definirana kao funkcija entropije, nepravilnosti, nepredviđenosti... Mudrost (kako ona znanstvena i filozofska, tako i ona političko-ekonomska i tehnologijska) utoliko danas ne promiče red, nego informacijsku entropiju, a upravljačka logika pokazuje da je lakše vladati u uvjetima kaosa (kako se u njemu govori u tzv. teoriji kaosa), kada su prijatelji i neprijatelji disperzirani, a sve shizofreno i kompromitirano, nego u uvjetima čvrstog poretka, kada su opozicije mi-oni mnogo lakše ustanovljive i utoliko izloženije mogućem napadu.Postoje dakle mislioci kojima se «isplati» činjenica da je ono što već znate zapravo irelevantno. Oni žive od toga da je ono što mislite da znate ne samo (u uobičajenom smislu) pogrešno, nego da gledate u krivom smjeru, da nešto bitno previđate, da ste usredotočeni na povijesne priče a ne na ono što ih omogućuje, da vam je ono što znate važnije od onoga što ne znate. A ako vi promijenite svoje mišljenje – ili kad recimo veći sustavi, poput kapitalizma, usvoje neku inovaciju i ugrade je u svoj mainstream – oni idu još dalje i pokazuju vam da je i vaše novo mišljenje (ponašanje, djelovanje) također irelevantno, da je puki učinak ideologije i sl. I tako stalno - kako mainstream postaje sve sofisticiraniji, stiliziraniji i «prosvjetljeniji», oni postaju sve «radikalniji», kako bi bili korak ispred inovativnosti samog sustava. Oni parazitiraju na činjenici da je «ono što ne znamo daleko relevantnije od onoga što znamo». Taj obrazac Nassim Nicholas Taleb, u svojoj knjizi Black Swan, zove logikom crnog labuda.
Crni labud je događaj koji nitko nije očekivao, znatno je utjecajan a objašnjivim je i predvidljivim postaje tek nakon što se dogodio, retroaktivno. Napad 11. rujna bio je nepredvidljiv, ali poslije su svi ukazivali na elemente koji su vodili prema njemu. No da je netko bio ukazivao na napad na tornjeve prije 11. rujna te zahtijevao preventivne mjere, bio bi ismijan i otpušten sa svoga radnog mjesta (ako sada ignoriramo moguću teoriju urote prema kojoj je upravo «neočekivanost» bila producirana).
Standardni (akademski) mislilac usredotočen je na ono što se o nečemu zna, i on će to elaborirati u tančine i živjeti od toga. Crno-labudovski mislilac pokušat će se usredotočiti pak na ono što se u određenom sustavu još ne zna a relevantnije je od svega što se zna. No kvaka je u tome što logika crnog labuda vrijedi i za one koji žive od te logike: i u njihovim je sofisticiranim koncepcijama relevantnije ono što ne znaju, nego ono što misle da znaju. Mislioci koji žive od crnih labudova i sami postaju žrtve istih tih crnih labudova. Ako bezbroj stvari možete «pojasniti» primjenom lakanovske psihoanalize, kao što to čini egzemplarni crno-labudovski mislilac Slavoj Žižek, koliko li tek ima stvari koje tim pristupom preskačete i utoliko prikrivate: ono što on ne može objasniti, i što previđa, daleko je relevantnije od onoga što «objašnjava». To je, naravno, zato što taj pristup, kao i bilo koji drugi, sam po sebi ništa ne objašnjava, nego samo povećava informacijsku entropiju u sustavu u kojem sama entropija postaje vrijednost. U sustavu znanja kao informacije (nečega što povećava entropiju i nepredvidljivost – ako primjerice, poruka koju šaljete ne nosi nikakvu novost za primatelje, riječ je o 0 % informacija, ako je pak potpuno iznenađenje, riječ je o 100 % informacija), nije riječ o ideologijama, Povijesti, Istini i Duhu, nego o burzi entropije. Nije riječ zato o tome da više ne živimo u dobu ideologija, nego o tome da nikad nismo ni živjeli. U tome smislu što nikada nisu ideologije bile ono što je pokretalo sustave i omogućavalo njihovo trajanje, uvijek je to bila entropija. Poredak služi samo tome da svojim zapravo proizvoljnim (i u osnovi apsurdnim) simboličkim pravilima za kretanje na društvenoj pozornici skrene pozornost s činjenice da sustav živi od kaosa te da održava volju ljudi za životom, njihov interes za budućnost (jer bez budućnosti nema entropije). Dok buntovnici napadaju «poredak», sustav se napaja negdje drugdje. Amerikanci su mogli svrgnuti britanski monarhistički poredak, ali entropiju ne samo da nisu dirali nego su je još, u povijesti nezapamćenom predanošću, i povećali. Nova, «demokratska» simbolička pravila kretanja opet su zapravo samo (na nov način) skrenula pozornost i povećala interes za budućnost («američki san»). A današnji pak antikapitalisti opet samo ponavljaju stari obrazac – troše energiju na analizu simboličkih pravila koja vide (i na njihovu moguću promjenu), a ne na ono što ne vide, a što je zapravo relevantno.
Taj zloglasni kapitalizam zapravo opstaje ne zato što je riječ o nekom monolitnom, imperijalnom poretku koji zadovoljava nečije interese, ili zato što služi vladajućoj klasi (premda on to retroaktivno zaista čini), nego zato što stvara kaos, zato što stalno uspijeva povećavati entropiju (nafta kao resurs je uređena struktura, ali upotreba nafte povećava entropiju); kapitalizam naime nije učinak poretka što ga kontroliraju vladari, nego toga što izvlači korist od informacijske entropije – kapitalizam je zapravo mlazni stroj entropije. Zato će se ono što paušalno zovemo kapitalizmom urušiti kad nešto temeljito ugrozi njegovu entropičnost, kada «nešto» uspostavi toliko snažan «red» da se više neće moći zarađivati na nepredvidljivosti, entropiji, tj. na «informacijama». Tada će se vidjeti da «vladajuća klasa» nije nikakav zbiljski vladar koji zna što čini i zašto to čini (ti ljudi zapravo jednako nemaju pojma kao ni bilo tko drugi), nego da je tu riječ ponajviše o banditima koji su svojim beskrupuloznim, nedemokratskim (čak i netržišnim) postupcima uspjeli osigurati svoj privilegirani pristup širenju nepredvidljivosti, entropije. Naime, ako već sad znaš ono što će uskoro svima drugima biti iznenađenje, na tome možeš zaraditi, a što je iznenađenje veće i relevantnije, zarada je veća. Kapitalizam je stroj koji stvara vrijednost time što samo neki znaju ono što će uskoro znati svi drugi. Kapitalizma nema bez odgode znanja (i utoliko bez špijunaže, tajnih službi i načelno nedemokratskih procedura na zaista relevantnim područjima), bez iznenađenja, bez informacijske entropije.
To je uostalom način na koji funkcioniraju banke: ne daje bankarima moć puki novac, nego to što samo oni znaju (odlučuju) kome će ga dati, u kojoj mjeri i kada, to što oni unaprijed znaju nešto relevantno što će drugima uskoro biti iznenađenje - oni zarađuju na povećanju nepredvidljivosti, entropije. A što je manji broj ljudi koji «unaprijed znaju», entropija se, i utoliko zarada, povećava. Socijalističke su države propale vjerojatno zato što je u njima s vremenom gotovo sve postalo potpuno predvidljivo, entropija se smanjila gotovo do potpunog reda (trajno je nepredvidljivo ostalo samo to tko sve može završiti kao izdajnik u nekom gulagu) – a u uvjetima potpunog reda ne stvara se velik novac (to samo po sebi nije nužno loše, ali u širim svjetskim okolnostima gdje je zarađivanje novca glavno mjerilo svega, to postaje fatalno važno); u takvim se slučajevima spas traži u heroinskom izvoru entropije – ratu; no s njime je rizik to što ga možete i izgubiti (pa zato «pravi igrači», ako ikako mogu, uvijek trguju s objema sukobljenim stranama). Načelan problem je to što velika entropija stvara razmjerno veliko, ali nejednako raspoređeno – bogatstvo; a premalena pak entropija stvara ravnomjerniju raspodjelu – siromaštva. Društveni odnosi su zapravo oblici distribucije entropije u kojima se traže «zadovoljavajući» omjeri entropije i reda, predvidljivosti i nepredvidljivosti, sigurnosti i nesigurnosti. Problem je (teorijski) težak i zapravo (u praksi) nerješiv bez primjene nekog oblika sile ili nametanja nekog «rješenja» jer se uvijek postavlja pitanje: «zadovoljavajući» za koga?
Uspon teokratsko-konzervativnih ideja u SAD-u tijekom Busheve vladavine, primjerice, i to nakon iskustva kontrakulturnih 60-ih i 70-ih, pokazuje da najrazličitiji koncepti mogu zaživjeti ako se dobro i agresivno «reklamiraju». No pritom je važno da tu nije riječ o pukom ponovnom uspostavljanju (tradicionalnih) vrijednosti, čvrstog poretka, nego o stvaranju privilegiranih pristupa širenju entropije. Tradicionalne društvene vrijednosti korisne su naime samo u onoj mjeri u kojoj olakšavaju stvaranje i utabavanje (ponekad u tome uspijevaju a ponekad i ne) privilegiranih pristupa entropiji, a to povećava ukupnu entropiju jer je za sve druge, osim za privilegirane, svijet sve ispunjeniji nepoznanicama, hirovima, iznenađenjima, nepredvidljivim odlukama moćnika. (Zato su kritike ideološkog licemjerja prilično beskorisne, jer ideologije samo služe stvaranju dojma poretka dok sustav zapravo živi od entropije). No ti se moćnici na široj, globalnoj pozornici mogu sučeliti s nepredvidljivostima kojima oni sami nemaju privilegiran pristup, i mogu u toj nametnutoj im entropiji loše proći. Zato je bit geopolitike u ovome: treba učiniti sve što je moguće da tuđa entropija ne stvori prevelik red (preveliku predvidljivost) u našoj entropiji. Primjerice, ako ja ne znam koja će biti cijena nafte, a ti znaš, to te čini nositeljem iznenađenja, entropije, a ja ću se moći samo predvidljivo ponašati u skladu s entropijom koju si ti povećao, i usljed toga izgubit ću novac. I načelno: što si moćniji, to stvaraš veću entropiju (a ne red, poredak i ideologiju – koji bi se brzo urušili da istovremeno ne povećavaš i entropiju); što si nemoćniji, to si predvidljiviji, entropijski siromašan, potpuno uređen element u nekoj/nečijoj široj entropiji (i utoliko ovisniji o ideologiji i prisilnom simboličkom poretku, koje onda jačaš i usložnjavaš ako si na vlasti, ili kritiziraš i podrivaš, ako si podanik).
Engleski filozof John Gray dobar je primjer crno-labudovskog mislioca. Osim što je u svojoj intelektualnoj karijeri mijenjao (radikalizirao) pozicije ovisno o razvoju društveno-političke situacije (kod nas su prevedene njegove knjige Liberalizam i Lažna zora), njegova knjiga Straw Dogs (2002) izvrstan je primjer crno-labudovskog mišljenja. Mnoge Grayeve ideje u toj knjizi nisu potpuno originalne ali on je u njoj u formi napada napalm-bombom okupio mnoštvo kratkorafalnih analiza koje otkrivaju ono što ne znate kao mnogo relevantnije u onome što znate i u što (možda) vjerujete. Knjiga je pisana aforistično-pamfletski, a ne akademsko-analitično, i pravi je užitak za čitanje. Glavna joj je namjera srušiti liberalno-humanističku vjeru u progres koja je još jednom dekonstruirana kao sekularna verzija kršćanskog mesijanstva zasnovana u shvaćanju da su ljudi bitno različiti od životinja. «Kršćanstvo i ateizam propadaju zajedno», kaže Gray. Pokazujući da ni po čemu nismo drukčiji od naših evolucijskih predaka, Gray najprimjereniju misaonu poziciju nalazi u svojevrsnom taoizmu.
Premda su gotovo sva pojedinačna Grayeva demontiranja iluzija više nego uvjerljiva, stvaraju ona, usprkos tome, svojevrstan kumulativni osjećaj promašenosti. Jedan od razloga je Grayev svojevrsni redukcionizam. Naime iz toga što su ljudi neodvojivi dio prirodnog poretka ne slijedi da su oni samo učinak evolucijski determiniranog nanosa gena. To je kao da kažete da su životinje, zato što i one imaju gene, samo biljke ili čak samo bakterije. Emergencijska (iznenada izranjajuća) svojstva, nove razine odnosa koje nisu svedive na ono što ih uzrokuje, sastavni su dio prirodnog poretka na svim stupnjevima skale postojanja. Već je primjerice voda nešto novo – njezino emergencijsko svojstvo ne proizlazi iz svojstava kisika i vodika koji je «čine». Voda nije samo dupli vodik plus kisik, ona je nešto potpuno novo, nepredvidljivo. Iako i životinje imaju neku svijest, neki moral i neku tehnologiju, iz toga ne slijedi da su ljudske inačice tih pojava iste kao i kod životinja. Mnoga su ljudska svojstva zaista određena našim evolucijski formiranim biološkim (molekularno-gensko-neurološkim) odlikama, ali to nije sve, štoviše to je samo početak, podloga specifičnih kompleksnosti i komplikacija koje tek slijede. To ipak ne znači da je čovjek iznad prirode, nego samo to da je drukčije, specifično prirodno biće. Ta ga različitost nipošto ne čini gospodarom vlastite sudbine (i cijeloga planeta), ali ga jednostavno čini specifičnim bićem koje se mora suočavati i nositi s drukčijim izazovima - koji se u obzoru životinja uopće ne javljaju (kao što se svojstva vode ne javljaju na razini kisika i vodika, i kao što zbog same činjenice da se javljaju ne postaju «natprirodna»).
Gray s velikim simpatijama preporučuje taoizam kao optimalan odnos prema svijetu, no taoizam je zapravo optimalno rješenje za životinje i strojeve, ne i za ljude. Grayevo ustrajavanje da čovjek nije ništa više od životinja i strojeva, ne dopušta (ili gotovo uopće ne tematizira) mogućnost da je čovjek ipak nešto drukčije – ne nešto iznad prirode, nego nešto drukčije u prirodi. Taoizam ne uključuje u svoj «softver» mogućnost da pojave u sebi imaju delay, zbog kojeg su moguće sinestezije iskustava, ili to da biće ne želi ili ne može biti ono što jest, pa je stoga i nemoguće naći optimalnu (spontanu) verziju onoga što «jest». Gray griješi utoliko što se zapravo ne prilagođava temeljnoj nepredvidljivosti (evolucijskoj nasumičnosti) prirodnog svijeta, nego predviđa besmisao, bezizlaznost ljudskog življenja – kao rezultat rušenja naših iluzija o ljudskoj izdvojenosti iz prirode. Dok kršćani i progresistički humanisti ljudskoj povijesti nameću smisao koji nadilazi ljudsku prirodnost, Gray joj nameće (životinjsko-strojno-taoističku) besmislenost i bezizlaznost. Ali iz prirodne nasumičnosti i nepredvidljivosti ljudske (kao i bilo koje druge) povijesti proizlazi i mogućnost «dobrih» iznenađenja. Ona nisu nužna, i nikakva ih teleološka supstancija ne podupire, ali su jednostavno moguća. Utoliko je ljudska povijest stvar kockanja, klađenja i burzovnog mešetarenja mogućnostima, pa zato i stvar strasti i zanosa, a ne stvar vjere u spas čovjeka, koju Gray demontira, ili (taoističkog) cinizma, koji on više-manje zastupa. Ukratko, nastaje dojam da vam Grayeva analiza može biti korisna (otrežnjujuća) ako smatrate da je čovjek više biće, ali da gotovo nimalo ne obogaćuje vaše razumijevanje ako mislite da je čovjeka jednostavno drukčije biće. Gray pretpostavlja da možeš samo ili vjerovati ili ne vjerovati u spas čovjeka. Ne tematizira mogućnost da možeš i vjerovati i ne vjerovati istovremeno, ili niti vjerovati niti ne vjerovati. Ili da možeš imati čitav spektar iznijansiranih, proturječnih, «zdravih» ili «patoloških» shvaćanja. Ili da, kako se primjerice priča u lakanovskom taboru, možeš imati sintom - kada si postigao distanciju spram fantastičnog temelja svoje stvarnosti, ali ti je glavni simptom i dalje prisutan.
Kao što Chuck Klosterman kaže o road-filmovima, u njima ili «negdje stižemo presporo ili nigdje stižemo prebrzo». Putovanje nam je izgovor da ne budemo sa sobom, da ne budemo «tu», da ne budemo «ono što jesmo». «Likovi [koji putuju automobilom] nemaju ništa duboko reći jedan drugom, i to je otrežnjujuće. Ali budući da su zajedno u autu, ipak mogu razgovarati. Kada dvoje ljudi sjede u autu, ne moraju se međusobno gledati. Ne moraju biti zanimljivi ili zabavni, čak ni ono što jesu, zato što tu nisu zbog zabave; tu su kako bi stigli nekamo drugamo. To je ono zbog čega je kretanje zanimljivije od stajanja na mjestu: cestovna putovanja postoje izvan stvarnosti. Automobili nisu samo strojevi sjećanja. Automobili su strojevi izbjegavanja. I uvijek ćemo pratiti bilo što što nam omogućuje da ne budemo ovdje, gdjegod da to bilo (ili ne bilo)» (Klosterman, «On the Road», ww.believermag.com/issues/200803/?read=article_klosterman).
Čovjek ne podnosi biti čovjekom, on mora izbjegavati biti ono što «jest». Zašto? Zato što ne može biti ni životinja ni stroj (ni bog, ako baš hoćemo), jer je biće kontradikcija, što znači sinestezije iskustava. A se doživljava kao B i obratno, i usljed toga čovjek živi u trodimenzionalnom (3-D) mentalnom prostoru. Kontradikcija (svojevrsni time lag, kao kad isti izvor zvuka snimate mikrofonima koji su mu i blizu i daleko pa onda obje snimke pustite istovremeno) stvara prostornu dubinu između pojava; one zbog toga odjekuju u sebi, vraćaju se odlazeći, nestaju postajući, naše su tako što nam odnekud dolaze, nužne su tako što smo ih mi stvorili, sloboda se doživljava kao sudbina, a prisila kao olakšanje. Utoliko ljudska svijest nije samo životinjska (premda je i to), nego je strukturirana poput glazbenog studija, a u takvom svijetu taoizam ne pomaže, jer tu jednostavno nema optimalnog rješenja koje proizlazi iz situacije, jer sama situacija u sebi ima ugrađen time lag, odgodu bivanja u jedinstvu sa samom sobom - uvijek u nju stižemo presporo ili je promašujemo prebrzo. U 3-D svijesti načelno nema i ne može biti spontanog rješenja, jer je sama spontanost u kontadikciji sa samom sobom. Uostalom, ono što je za nekoga savršeno izveden, spontan pokret mačem za drugoga je gnusna smrt. Savršeno izvedena kretnja mačem uvijek jeste gnusno ubojstvo, savršeno raspoređeni predmeti u sobi zapravo su noćna mora za onoga tko je proizvodio te predmete u ropskim uvjetima itd.
Nije dovoljno ukazivati na iluzoran sadržaj naših ideja (iako je i to neophodno, i zato je užitak čitati Graya), još je relevantnija forma naše svijesti, koje god da iluzije stvara. Naime, neće biti velike koristi od razotkrivanja sadržaja pojedinih iluzija ako je i sam raskrivatelj svjestan da ljudi moraju živjeti u iluzijama. Mnogo je pretenciozniji, i teži, zadatak, otkriti kako naučiti «optimalno» živjeti u 3-D svijesti (a ne u taoističkoj 2-D svijesti), svijesti s delayom, u kojoj ne samo da, kako kaže Gray, lucidno sanjamo (sanjamo znajući da sanjamo), nego i sanjamo ne znajući da to ne znamo. Tu je nemoguć feng shui jer ništa nije ne samo ono što se čini da jest, nego ni ono što još ne znamo da jest.
Kao vrsta, nesumnjivo, još nismo naučili živjeti u 3-D svijesti, možda zato što smo - kao što kažu sve popularniji neuro-filozofi koji upravo kroje našu novu mitologiju - svoj korteks razvili samo kao najnoviji sloj oko našeg primatskog i reptilskog mozga koji i dalje bitno utječu na načine na koje mislimo, osjećamo i djelujemo, no bitno je istaknuti da «znati» živjeti u 3-D svijesti nikako neće značiti živjeti u spontanom skladu (s prirodom i samima sobom), nego živjeti u «kvalitetnim» i načelno nepredvidljivim kontradikcijama. Nije problem to što smo kontradiktorni, nego to što smo u tome loši, što se s time ne znamo nositi. Prvi korak je prihvatiti da nikad nećemo prestati biti kontradiktorni, i tu Grayeve analize zaista pomažu, da ćemo uvijek odjekivati u sebi i biti distorzirani. U 3-D svijesti to je standardno, «normalno ludilo». Možemo početi od toga i u studijima naše svijesti i naših odnosa skladati zanimljiva iskustva kontradikcije. Ne sve ciničnije iluzije (ideologije, svjetonazore) o čovjeku i njegovu mjestu u svemiru, nego iskustva koja će s kontradikcijama raditi kao s osnovnom građom, osnovnim pikselima. Nije tu više riječ o vjeri u progres i metafizičku ljudsku jedinstvenost, nego o učenju vještinama snalaženja u specifičnom 3-D okolišu. Nije riječ o spasu, nego o skladanju «zanimljivih» sinestezija. Kapitalističku informacijsku entropiju možemo zamijeniti entropijom iskustava. To je jednostavno moguće, neovisno o tome hoćemo li u to vjerovati i raditi na tome. To nam naime omogućuje već sama priroda. Štoviše, moglo bi se čak reći da nam ona to naređuje, da tome ne možemo umaći, i da ona u tome, kroz nas, nalazi neku svoju specifičnu «korist». Vrlo je moguće da u tome čak i nema neke «koristi» za nas, i da smo kolateralna žrtva (nečijeg tuđeg) užitka, jer priroda ne nudi spas, nego samo stalno proširenje područja iskustva. Na taj se vlak entropije iskustva možemo ukrcati, a s njega možemo i iskočiti, ili s njega biti izbačeni. No taj je vlak temeljno nepredvidljiv, pa su izranjanja ekstaza i noćnih mora zapravo jednako vjerojatna. Iznenadno «dobre» opcije moguće su neovisno o tome što nisu vjerojatne, kao što su i loše opcije moguće neovisno što vjerujete u spas. Crni labudovi nisu zapravo iznimka, oni su pravilo: jedino u što možemo biti sigurni jest da će se stvari odvijati onako kako danas nitko i ne pomišlja.
Tvrđa 1-2, 2008
Nema komentara:
Objavi komentar