1. slučaj: Avital Ronell i Franc Schuerewegen: telefon postojanjaFranc Schuerewegen: "Telephone Conversation". Diacritics (Winter 1994 )
Franc Schuerewegen je profesor književnosti na Sveučilištu u Antwerpenu, autor je nekoliko knjiga o književnosti i telekomunikaciji. U ogledu "Telefonski razgovor", posvećenome knjizi Avital Ronell Telefonski imenik, koja je jedno od najvećih teoretskih čuda devedesetih, fenomen telefona i tele-fonije pretvara se u gotovo metafizičku kategoriju, budući da telefon samo tehnološki realizira ono što je oduvijek već bilo svojstvo postojanja, naime to da je "svaka komunikacija tele-komunikacija". Avital Ronell, podrijetlom Čehinja, živi u Americi, i danas je jedan od najznačajnijih i najuzbudljivijih teoretičara-dekonstrukcionista. Prema njoj, mediji i tehnologije ne samo da preobražavaju nego i osvješćuju funkcioniranje svake stvarnosti. Također je slavna po svojoj analizi književnosti kao narkotičkog žanra (u knjizi Crack Wars). Telefonski imenik ingeniozna je knjiga eksperimentalnih tipografskih rješenja, u kojoj se Heideggerove ideje o "zovu savjesti" povezuju s fenomenom telefona i telekomunikacije. Na najbolji deridaovski način dekonstruira ona naše navike i navike same stvarnosti, i otkriva nam kako stvari funkcioniraju. Naime, nije samo tehnički predmet koji zovemo telefon jedini telefon. Na neki način sve je strukturirano kao telefon.
2. slučaj: Jodi Dean : paranoja iskustva
Jodi Dean. "The Familiarity of Strangness", u Aliens in America : Conspiracy Cultures from Outerspace to Cyberspace. Cornell UP, 1998.
Jodi Dean je profesorica političkih znanosti na koledžima Hobart i William Smith, i jedna je od mlađih teoretičarskih zvijezda u usponu. U izdanju Cornell University Pressa, dakle akademskog izdavača, objavila je za akademski milje krajnje neobičnu i provokativnu knjigu Aliens in America, o "konspiracijskoj kulturi od vanjskog svemira do cyber-svemira", u kojoj je ozbiljan diskurz kulturalnih studija iskoristila za analizu fenomena izvanzemaljaca ( u kontekstu političke teme o svim vrstama "stranaca" u Americi i svemirskog programa započetog šezdesetih). Ufologiju, proučavanje letećih tanjura, izvanzemaljaca, te otmica ljudi koje navodno izvode izvanzemaljci, i popratne pop-kulturne fenomene, Jodi Dean je povezala sa širim kulturnim strahovima i teoretskim fobijama, teorijama urote i političkim uvjetima koji predstavljaju nove izazove suvremenim demokratskim prespektivama u Americi. Od nekad rubne teme izvanzemaljci su se danas premetnuli u općekulturnu ikonu , u zaštitni znak naše nezaštićenosti, u simbol opće nesigurnosti koja karakterizira suvremeni život - bilo na ontološkoj, spoznajnoj ili egzistencijalnoj razini. Danas se naime, ne radi prvenstveno o tome da više nema istinitih priča, nego najprije o tome da su "tolike priče istinite, da između njih ne možemo izabrati". U suvremenome, gotovo foto-montiranome življenju sve može biti istinito, a mi više ne raspolažemo kriterijima za razlučivanje istinitoga od lažnog. U takvim uvjetima, kada se za sve može pokazati da nije ono što se čini da jest, paranoja postaje najrazumnijim odgovorom i naprednom političkom strategijom (misli paranoički, djeluj kritički). Paranoja ovdje nije znak poremećenosti u inače stabilnoj i transparentnoj stvarnosti, nego očajnička metoda preživljavanja u okolišu koji je informacijski "poremećen". Paranoja je ikona skeptičkog svjetonazora prema kojemu je doslovno sve moguće, i prema kojemu nikomu i ničemu ne treba vjerovati. U dobu kada sve granice postaju porozne, pomične i savitljive čak je i znanstvenjačka skeptičnost nedostatna, jer ona još ne sumnja dovoljno, ne sumnja i u sama načela znanstvenog legitimiranja istine. Carl Sagan, donedavni glasnogovornik znanstvenjačkog spoznajnog lobija, u pravu je, tvrdi Jodi Dean, kad pretpostavlja da izvanzemaljske otmice predstavljaju prijetnju demokratskom odlučivanju, ali iz pogrešnih razloga. "Otmica nije prijetnja zato jer je tradicionalistička", u smislu da je svojom lakovjernošću suprotnost znanstvenjačkoj metodološkoj skeptičnosti, kako misli Sagan, "nego zato što iznosi ograničenja demokracije utemeljene na objedinjujućoj predodžbi stvarnosti. Otmica razotkriva da suvremenim praksama liberalne demokracije ne polazi za rukom ostati neutralnima pred zaraćenim predodžbama stvarnosti". Iskustvo otmice nemoguće je dokazati, ali nije ga moguće ni demantirati. U nedostatku kriterija stvarnosti sâmo iskustvo ostaje visjeti u zraku, stršeći kao neki višak s kojim nitko ne zna što da radi, i koji svojom neuklopivošću izaziva manjak u svakome mogućem tumačenju značenja i smisla. Iskustva izazvana susretima s izvanzemaljcima (ili s lažnim predodžbama o tim "susretima", svejedno) i opća kulturna paranoičnost otvaraju nas uvidu da je danas najtemeljniji rat onaj koji se vodi oko pitanja "što je uopće stvarno", "koja od mogućih stvarnosti će pobijediti na izborima, ili na ratištu"?
3. slučaj: Volker Grassmuck : otuđenje je fetiš
Volker Grassmuck. " 'Allein, aber nicht einsam' : die otaku-Generation : Zu einigen neueren Trends in der japanischen Populär- und Medienkultur", u Norbert Bolz, Friedrich Kittler, Christoph Tholen, ur. Computer als Medium. Wilhelm Fink Verlag : München, 1993.
Volker Grassmuck je jedan od najznačajnijih njemačkih teoretičara cyber-kulture i medijskih fenomena, autor je knjige Od animizma do animacije. U eseju " 'Sami ali ne usamljeni': o japanskom otaku-naraštaju" Grassmuck analizira "strategije snalaženja u medijskom krajoliku", u našoj sve dominantnijoj, "drugoj", umjetnoj prirodi. Pred današnje ljude naime, postavlja se pitanje - "kako ostvariti organizaciju jastva u informacijskom društvu"? Sve nam potrebnija ekologija i etnologija medijskoga življenja otkriva ne samo obrasce prilagođavanja i preživljavanja u medijski zasićenome okolišu, nego i nove oblike psihološko-mentalnog mutiranja. U ovome eseju riječ je o nekoliko mutiranih naraštaja japanske mladeži, o otakuima - "dobro informiranim snobovima", tj. o običajnim svjetovima u kojima informacije ne prenose značenje nego same postaju fetišima, atraktorima fascinacije a ne smisla. Otakui su djeca medija i tehnologije, oni u mediju medija (akvariju pop-kulture) žive kao što ribe žive u mediju vode. Oni su "dobri i situirani učenici [štreberi, šmokljani], ali su ispod te površine zapravo izbjeglice". Za njih su informacije, oko kojih stvaraju svoje male, prolazne kultove, utočišta pred značenjem, odgovornošću i kontradikcijama kasnog kapitalizma. Ovdje otuđenje prestaje biti klasičnom preprekom autentičnosti (i njezinom perverzijom ), nego se razvija u samosvrhovit, gotovo estetski fenomen. Nova medijska dijalektika pokazuje da je "jezgra ljudskosti" puka apstrakcija, da se u praksi uvijek radi o nekom fetišizmu, da je konačno, i sam život - fetiš. Ljude čini se, ne povezuje uzajamna bliskost, nego uzajamna udaljenost (znači li to da su trubaduri a kasnije i romantici bili ur-otakui?). Nije udaljenost otuđeni oblik izvorne bliskosti, nego obratno, udaljenost prethodi bliskosti i omogućuje je.
Daljina je oblik strasti, strast je oblik daljine
Nikad ne znaš što te dodirnulo u onome što si osjetio, što si doživio, što si zavolio, što si zamrzio. Kad nešto doživljavaš (bilo to ugodno ili bolno), koliko god intenzivno, samo iskustvo tog "događaja" nikad ti ne otkriva što se zapravo dogodilo, nego ti samo na ekranu svijesti (na koži nevidljivog ) prikazuje uvijek već tele-prisutnu, nikad prisutnu, i zato virtualnu, stvarnost. Da, to znači da je sama svijest najnesvjesniji fenomen u nama; ona je hiper-nesvjesna jer ne samo da samoj sebi nikad nije transparentna nego to još i prikriva time što stvara simulaciju samosvijesti (sliku subjektivnosti). Mislim, dakle "nešto" je u meni upalilo ekran, "nešto" drugo je daljinskim upravljačem upalilo ekran koji zovem svojim jastvom.
"Nešto ti nije suđeno, nema načina da to osjetiš. Dodirnut si, znat ćeš to samo naknadno. (A misleći da znaš, varat ćeš se glede ovog 'dodira') " (Lyotard, Inhuman). Znanje uvijek nastaje retroaktivno - nakon što smo dodirnuti nečime što ne razumijemo, nakon što smo nečime reklamirani. "Noli me tangere... Ne diraj me, kaže uskrsli Krist, jer ne možeš, jer ne bi znao što je ono što si dodirnuo, i jer bi mislio da znaš. Ti ne možeš znati ništa ni htjeti ništa u svezi onoga što se zove sjajno tijelo" (Jean-Luc Nancy, The Birth to Presence). Ne možemo ga dodirnuti, što naravno, znači da smo sami uvijek već, u svakome trenutku dodirnuti tim "sjajnim tijelom" : možemo samo griješiti misleći da znamo što smo dodirnuli i što nas je dodirnulo, ali griješiti možemo. Ako je sjajno tijelo teleprisutno u nama, u našem "fizičkom" tijelu koje mu je ekran, onda je naše retroaktivno "znanje" samo ekran ovoga udaljenog, za nas uvijek odgođenog dodirivanja dvaju nedodirljivih tijela.
Argumentirajući kako "ljudska misao ne misli u binarnome modusu" nego u intuitivnom, Lyotard podsjeća da je Husserl pokazao kako ljudska misao "postaje svjesnom 'obzora', cilja na 'noemu', na vrstu objekta, neku vrstu ne-konceptualnog monograma koji joj pruža intuitivne konfiguracije i otvara 'pred njome' polje orijentiranja i očekivanja, 'okvir' ". To nas također, tvrdi Lyotard, "podsjeća na Kantov opis misaonog procesa koji je on zvao 'refleksivnim sudom'; to je modus mišljenja koje nije vođeno pravilima za utvrđivanje podataka, nego se pokazuje potencijalno sposobnim takva pravila razviti naknadno - na osnovi rezultata stečenih 'refleksivno' ". Ovo retroaktivno , 'refleksivno', ne-predodređeno, naknadno stvaranje pravila međutim, samo je ekran nedodirljiva dodira - dodira koji je u nama teleprisutan. Reći da smo intuitivna bića znači priznati da je u nama nešto teleprisutno i da nas iznutra dodiruje, a da mi nikad ne znamo što je to, tj. da je sve ono što o tome mislimo samo simulacija na ekranu svijesti, retroaktivna tele-vizijska slika koju stvaramo na osnovi učinaka tog (nedodirljivog) dodira. Reći da smo intuitivni znači opaziti da se naše osnovno djelovanje ne vrti oko značenja i oko smisla, nego da uvijek već, i prije nego što na ekranima prepoznamo bilo kakva značenja, u nama i kroz naša značenja djeluju neke reklame, koje nas opskrbljuju "intuitivnim konfiguracijama".
Nije nam "suđeno" dodirnuti dodir koji nas nedeterminirano, proizvoljno reklamira i daje nam intuicije uz koje se orijentiramo - to znači da nam nakon što ispunimo svoju pojedinačnu sudbinu, i nakon što montiramo svoja efemerna značenja, "ništa više nije suđeno" (Lyotard ), i da se nakon što nam se sve dogodi, sa svime time ne događa više ništa. Svaka komunikacija je tele-komunikacija, dakle ona je to "ništa se više ne događa" - do dodira sa samim dodirom nikada ne dolazi. Sudbina, pokaže se, nije ni bila razvijanje događaja, nego iscrpljivanje dogodivosti. "Ovdje i sada" ne postoje. Sve što se "događa" ekran je, skrivanje podrijetla i skrivanje dodira između uzroka i učinka - svaki "događaj" je televizijski prijenos dodira koji ne možemo dodirnuti. Ne diraj me, kaže Bog. Znači, preostaje nam samo televizija. Ostavljeni su nam samo učinci, koji su onda osnova naših (refleksivnih) izvođenja o onome što mislimo da su uzroci: sama svijest je televizijski ekran. To znači da ti nije dano da živiš sebe nego da živiš reklamu; ne da dodiruješ, nego da budeš dodirnutost; ne da postojiš, nego da tele-postojiš, da samomu sebi stižeš odnekud drugo, kao demon - kao televizijski prijenos, kao sablasni telefonski poziv.
Jingle
Ne otuđujemo se od neke prisutnosti, nego je i sama prisutnost uvijek već teleprisutna; ne otuđujemo se od autentičnosti, nego je sama autentičnost nešto najčudnije (unheimlich) u nama; samoća nije promašaj bliskosti nego je sama bliskost poziv iz daljine. To je unheimlich - da su najbliže stvari zapravo najčudnije, najstranije, najmanje naše. Zato nam daleke stvari doduše mogu postati poznatima i bliskima, ali onda ne mogu postati našima, budući da nam sama bliskost uvijek već stiže iz daljine. Ako nam je nešto blisko onda nije naše a ako je naše onda nam stiže iz daljine.
Stavi svoju istinu tamo gdje je mogu vidjeti
Pitanje koje postavljaju izvanzemaljci u nama - što se skriva istinom ? Žele reći da važno pitanje nije - što smo "izgubili" otuđenošću i življenjem iz daljine (čak se i ratovi sve više vode iz daljine, čak se i mrzimo i volimo simulakrumima koje kao tampone stavljamo između sebe, jer uvijek krvarimo ), budući da je njime implicirano da smo nekada bili autentično bliski (i klali se i voljeli "ljudski"). Važno pitanje je - što prikrivamo samom "bliskošću" (jer "bliskost" je uvijek simulakrum, "bliskost" prikriva da nam nije bliska; ne dodiruj moje sjajno tijelo , govori bliskost)?
Ne radi se o tome da bliskosti jednostavno nema, nego o tome da stiže iz daljine, da djeluje bez postojanja, da nam se događa, da nam stiže izvana, da nas progoni (kao sablast, kao sjajno tijelo). Bliskost nikad nije naša, ona je poziv Drugog u nama, telefonski razgovor s onime što u nama vrijedi. Bliskost se ne događa nama, nego kroz nas ! Nismo mi oni koji su drugima ili samima sebi bliski. Bliskost se događa onome Drugome u nama, i tek tako posrednovana, virtualna, izvana stiže nama.
"Nikad ne znaš što je ono što te zavelo. Ono u što si siguran jest da je to bilo namijenjeno tebi... nešto je imalo tvoje ime na sebi" (Jean Baudrillard, Cool Memories). Nešto je imalo tvoju strast na sebi, nešto je imalo tebe na sebi. "Svijet nije proizvod našega individualnog mišljenja (koje je proizvoljno i nema nužnost fizičkoga svijeta), nego kolektivnog mišljenja cijelog čovječanstva, Primarnog Mišljenja Univerzuma koje proizvodi individualno ili Sekundarno Mišljenje" (Thomas Arnold, Hypnoesis ).
Otuđenje je sredstvo razobličavanja strukture našeg užitka, ono je sada spoznajna tehnika i gotovo nova umjetnost . Kao što su laž i iluzija bili korišteni da prikriju ono što se krije istinom, tako se i otuđenost zloporabila za prikrivanje tajnog sadržaja "autentičnosti", jer autentičan može biti samo osobni fetiš čija se fascinantnost ne može prenijeti onima koji i sami slučajno nisu njezini robovi. "Humanistička" autentičnost nije neki općeprihvatljiv i svima razumljiv smisao nego je i sama kontingentni, osobno prihvatljiv "besmisleni", perverzni užitak u fasciniranosti, koja ne umnaža nego zaustavlja značenja. Otuđenje-radi-otuđenja otkriva stvari koje nisu bile skrivene u mraku nego one koje su bile "skrivene u svjetlu": svjetlo nije jamac smisla nego je samo jedna od mogućih fascinacija. Smisao (ideološkog) "svjetla" isključuje neki drugi smisao. I svjetlo i mrak (jednako) skrivaju (različite stvari). Treba nam zato mnogo rafiniranija paranoja, fraktalna paranoja koja se ne da zaustaviti jednostavnim misaonim opzicijama. Potrebna je nova topografija i vidljivog i nevidljivog. Hipotetski primjer: naći zastrašujuće gledište iz kojega će i sama paranoička nesigurnost izgledati benigno i na daljnjoj se razini preobraziti u pronoju (pozitivnu, optimističnu paranoju), slutnju da se cijeli svemir urotio da baš nama bude dobro.
Nema komentara:
Objavi komentar