Koji bi bio rok trajanja ekstremnog ljevičarskog teoretičara s ugrađenim genom eukaliptusa, bi li se mijenjao sporije i zato sporije pretvarao u desničarskog reakcionara? Možda bi Japanke s ugrađenim genom rajčice bile savršene ljubavnice? Možda bi panda s modificiranim genima Michaela Jacksona bila sposobna putovati kroz vrijeme, svemir i cyberspace i vječno ostati neistrijebljenom? Ušli smo dakako u bajkovitu tehnološku pustolovinu genetski dizajniranih bića, i sada smo natjerani donositi nadrealno-bizarne odluke i izbore, odlučivati se između naizgled prirodnih i “umjetno prirodnih” prehrambenih i životnih halucinacija.
Dobro, a kako je odlučio mladić iz dalekog 18. stoljeća koji je tijekom nekoliko vrelih ljetnih sati frenetično čitao Goetheova Werthera? Znamo, oponašajući književnog junaka, i sam je izvršio samoubojstvo – ubio ga je dakle mentalni virus tog umjetnog, kulturnog “proizvoda”, materijalizirane utvare Goetheove mašte.
Dakle, u čemu je razlika? Jesu li geni samo biološki skrutnute ideje, kondenzati znanja, i recipročno, jesu li ideje samo mentalni geni, odnosno virusi? Na ovo drugo pitanje, sve pomodniji odgovor je da. Cijela nova znanost danas se bavi time, a zove se memetika. Razvila se iz ideje Richarda Dawkinsa o memima, kao kulturalnim genima, osnovnim jedinicama kulture što se šire i razmnožavaju poput gena. I memi se dakle, poput sebičnih gena, umovima ljudi-domaćina koriste samo kao transportnim sredstvom i podobnim okolišom koji im omogućuje bujanje. Kultura i priroda, na ovaj način sagledane, pripadaju istome kontinuumu. No, jesu li onda geni samo puke molekularne ideje? Jesu li geni oblik znanja, čak tekstualnog znanja? To je značajno pitanje, jer ako jesu, to znači da za živa bića vrijede pravila tekstualne analize i da trebamo govoriti o biološkoj retorici, biološkoj intertekstualnosti, biološkim likovima i pripovijestima, a ne više o nekim fiksnim, objektivnim, klasifikacijom ustanovljivim “bićima”, “rodovima” i “vrstama”.
Herojska osoba tekstualizacije, točnije, hipertekstualizacije biologije je Donna Haraway, jedna od najvećih postmodernističkih zvijezda, slavna po svojem slavljenju kiborga i krilatici “Radije bih bila kiborg nego božica”. Ona je iz aktivističkog gledišta feminističke kritike patrijarhalne kulture, u hibridnome statusu kiborga prepoznala osloboditeljski potencijal za budućnost žena i civilizacije uopće. Kiborg je da podsjetimo, biće neodređenih granica koje obitava negdje između živog i neživog, prirodnog i umjetnog, organskog i kibernetičkog. Nezina knjiga Modest_Witness@Second_Millennium.FemaleMan_Meets_OncoMouse: Feminism and Technoscience (1997) jedna je od najvažnijih kulturalnih studija zadnjeg desetljeća 20. stoljeća a čija je “šira svrha reagirati na nove svjetove s kojima se suočavamo na prekretnici novog tisućljeća”. Kao i u svojim ranijim radovima, Haraway iznosi manifest hibridnosti, neodređenosti života i samog postojanja, nemogućnosti postavljanja čvrstih granica između pojava i neodrživosti samog kategorijalnog mišljenja. “I ljudi i stvari imaju nesvedivo trickstersko obilježje koje se opire kategorizacijama i projektima svih vrsta. Čežnju hrane rascjepi u kategorijama”, kaže Harawayeva. Nema “čistih činjenica”, one su uvijek prožete teorijama i svjetonazorima koji ih proizvode i unutar kojih one uopće i postoje kao činjenice. Prihvatiti neke činjenice znači “ući u neki određeni svijet ostavljajući neki drugi iza sebe”. To je zato što su činjenice danas postale kompliciranije, one su “‘mutirane’ činjenice – pune teorija, pune nesigurnosti i dvosmislenosti”. Iako je tako zapravo bilo oduvijek, sada smo toga svjesni, i zato nam je potrebno naučiti živjeti u tom novom svijetu neodređenosti, biti “usredotočeniji na istinsku nejasnoću stvari, neodređenost koja će morati biti dio svih odgovora koje se odlučimo dati, svih obveza koje preuzmemo”. U pomičnome svijetu, u kojemu su i sami podaci neka vrsta živih bića, “neodređenost i obveza idu zajedno. To je bit ‘zrelog’ angažmana: prepoznati neodeđenosti svijeta pa i one vlastitoga položaja”. Budućnost koja nam se ukazuje nakon urušavanja kategorija, Haraway zove “‘heterogenim blagostanjem’, ispunjenjem neodređenosti a ne bijegom natrag u definiciju”, jer naše se “podjele nikada više neće čak ni doimati čvrstima”.
Aktualni tehnoznanstveni fetišisti na primjer, gen vide kao samoistovjetnu, objektivnu stvar, no oni nisu svjesni da takvim viđenjem poriču konstruiranost vlastitih izjava o genima. Tijela su, tvrdi Harawaywva, samo “čvorišta” u mreži odnosa i integracija, a samo fetišizam može ta interakcijska čvorišta pretvoriti u objektivne stvari. Harawayeva je svjesna da i njezino gledište koje naglašava “situiranost” svakog znanja, može postati fetišom, a mislim da je u velikoj mjeri doista to i postalo. Ona tako primjerice, potpuno negira mogućnost tricksterskih «nematerijalnih» (neredukcionističkih) – i utoliko i nesmiotičkih - čimbenika u onome što zovemo fenomenom života; njezine analize ignoriraju unutarnji ili eventualni duhovni život svih živih bića. Govoreći o “tehno-znanstvenim materijalno-semiotičkim tijelima u svijetu”, ona zapravo prihvaća pretpostavku tehnoznanosti da izvan mreže materijalno-semiotičkih odnosa nema ničega relevantnog. Nije sad bitno postoje li uopće «nematerijalni» čimbenici života, nego da ih ona odbacuje. Time su i njezine interpretacije duboko situirane u specifičnom načinu mišljenja.
Hibridnost i neodređenost što ih slavi Haraway, nemaju sami po sebi, nikakav oslobodilački potencijal. Sama priroda je oduvijek bila hibridna i neodređena pa je jednako stvarala i divne i stravične pojave, stabilna bića poput stijena i prebražavalačka bića poput ljudi. Priroda s jednakom lakoćom stvara rigidne hijerarhijske sustave, kaotička turbulentna stanja i kontekste otvorene suradnji, dogovoru, empatiji i igri. Hibridi i kiborzi nisu ništa veći jamac slobode od primjerice, prosvjetiteljskog autonomnog subjekta ili predmodernog plemenskog ili kastinskog pojedinca jedva odvojiva od svoje društvene uloge. Hibridizacija kategorija doima se značajnom promjenom, i u nekome smislu ona to doista i jeste, ali to je ona vrsta promjene koja vrlo brzo postaje navikom, novom pričom, a da se u svijetu zapravo pritom ništa bitno ne mijenja. Ako nas hibridizacija hrane, raznih bića i života uopće samo otvara temeljnoj neodređenosti svijeta i novim rizicima, onda to zapravo nije nikakva promjena – svijet je oduvijek bio neodređen i rizičan, sada možda imamo samo nešto manje razloga vjerovati u to da nam tekstualizacija i hipertekstualizacija svijeta mogu pomoći u stjecanju “slobode”. Točnije, ni izgradnja ni urušavanje kategorija ne jamče nam bolji svijet. Ukoliko tražimo “utjehu” ili barem neku pouzdanost i sigurnost, moralnu ili duhovnu na primjer, sada znamo da je više ne smijemo tražiti u prirodi, znanosti, metafizici i tekstualizaciji. Možda će hibridizacija kategorija i urušavanje prividnih suprotnosti dovesti samo do radikalizacije potrebe za čistim vrijednostima, do mutiranih oblika religioznosti s jedne strane, i ekstatičnih, larpurlartističkih nihilizama s druge. Ljudi su naime, prvenstveno percepcijski “hedonisti”, oni u svojim istinama moraju uživati, njihove ideje moraju nečime biti reklamirane. Da bi bila prihvaćena, neodređenost mora biti «ugodna» (čak zabavna), a ako ona to ne uspije biti, vrlo će se brzo morati pojaviti neki "bog" neodređenosti koji će nekako “opravdati” njezinu neugodnost i njezin nevidljivi ali “duboki smisao”.
Nema komentara:
Objavi komentar